Ivo Čičin-Mašansker, koprivnički novinar koji je svoji prvi tekst napisao i objavio upravo u našem listu pred 61 godinu do pred koji je tjedan još uvijek bio radno aktivan. Koji su to trenuci koji su mu obilježili karijeru, kako ocjenjuje novinarstvo danas te kako krati umirovljeničke dane pitali smo ga u razgovoru na njegovoj kućnoj adresi.
S kojim ste tekstom i koje godine probili led i krenuli na putovanje koje je tek nedavno, ne vašom voljom, završilo?
Bilo je to u Glasu Podravine, krajem 50-tih, kada sam napisao vijesticu o ženskom i muškom rukometu. Kao gimnazijalac tada sam primjećivao neke pojave u gradu, pa ih pisao rukom i nosio u redakciju. Veselilo me što mi ih objavljuju. U sedmom razredu gimnazije (današnjem trećem) od tadašnjeg urednika Miroslava Gačića bio sam prvi puta angažiran kao honorarni suradnik. Počeo sam pisati politiku i sve što je trebalo, a naročito sport kojem se u ono vrijeme posvećivalo puno pažnje. Slaven je tada igrao u jakoj ligi, a rukomet je došao spontano kao novi sport koji su igrali i žene i muškarci. Osobno sam se i bavio rukometom, dugi niz godina branio sam u koprivničkoj Lokomotivi i Partizanu što mi je poslije koristilo da sam bio trener golmanica u Podravki kod Vilima Tičića i Dietera Benotića. Ta prva suradnja u Glasu mi je dobro došla. Puno sam naučio od Miroslava Gačića koji je bio izgrađen novinar, bio je tu i Vinko Česi, a onda i Jovo Rojčević.
Kako se nakon završetka srednje škole nastavio vaš put?
Kad sam maturirao 1961. Miroslav Gačić me povukao u Zagreb, u gradsku rubriku Vjesnika, gdje sam s nepunih 19 godina života pratio i sudsku kroniku. Živio sam tamo kao student prava i polazio tek jednu godinu. Čim sam pao prvi ispit, zbog neke fusnotice o engleskim krojačima, spakirao sam posteljinu i vratio se doma u Koprivnicu. U Glas Podravine.
Tu su onda, baš kao i u Vjesniku bili dobri honorari. S 10.000 dinara, nakon što bi mi iznos umanjili za 13 posto poreza, moglo se cijeli mjesec jesti u gostionici Pod pikom na bonove, kupiti cipele, a bilo je i za koju litricu i vodu.
Stalno zaposlenje dobio sam 1962. za vrijeme urednika Vladimir Bosančića, kojeg je postavila politika, SSRN. U tom periodu do ožujka 1964. bio sam godinu dana glavni urednik, dok je Bosančić obnašao funkciju odgovornog urednika. Nakon toga su me poslali u vojsku, a nakon godinu i pol kad sam se vratio u Glasu više nije bilo mjesta za mene pa sam otišao u Čakovec, u list Međimurje gdje sam proveo godinu dana. Kad se počelo pričati da će Podravka zapošljavati novinare vraćen sam u Glas Podravine. Tad se otvarala radio stanica, a Vladimir Kuzel bio je glavni za Glas i radio. Godinu dana kasnije prešao sam u Podravku gdje sam 13 godina bio novinar, direktor i urednik izdanja. Jovo Rojčević i ja 1968. tadašnji smo Podravkin Bilten pretvorili u prave novine. Kad je Jovo otišao u Glas, preuzeo sam sve kompletno do 1981. kada sam otišao za dopisnika Vjesnika iz Koprivnice. Tu sam bio do rata, kad smo postali višak i nas iz provincije se elegantno riješili. Mene konkretno 1993., nakon što mi duže vrijeme nisu ništa objavljivali. Istovremeno sam puno radio za televiziju, u Bjelovaru, Lipiku, Pakracu, bio sam i u Kusonjama gdje sam bio lakše ranjen kada je eksplodirala mina. To su na vijestima vidjeli ljudi iz Vjesnika pa me pitali što sam radio tamo i nakon toga smo se razišli.
Radili ste u raznim redakcijama i paralelno izvještavali s brojnih rukometnih i nogometnih utakmica, kako su ti dani izgledali?
Da, radio sam i u brojnim novinama, nema koprivničke redakcije u kojoj nisam surađivao, na Hrvatskom radiju i televiziji. Na radiju sam prenosio rukometne i nogometne utakmica. Puno sam proputovao sa Slavenom i Podravkom. Kad razmislim, jedino gdje u Europi nisam bio su Irska, London gdje sam kročio samo na aerodrom Heathrowu, Finska i Ciparmte novoformirane istočne države. U svim drugim zemljama sam bio i izvještavao, pisao i fotografirao. Fotografija je moja velika ljubav s kojom sam se počeo davno baviti, a najedanput se, nedavno, nakon više od pola stoljeća nastanka nekih, utvrdilo da su to – umjetničke fotografije. Novinari se tih godina baš nisu bavili fotografijom, jer je trebalo imati fotoaprat koji je bio skup. Srećom, imao sam svoj, a i Glas je, za vrijeme Gačića, imao dobru opremu, moderne fotoaparate, bliceve, a u Podravki da ne govorim da je bilo svega. Moj prvi aparat bila je box kamera marke Kodak koju i danas čuvam, a onda češki Pionir koji se potrgao, pa sam ga bacio.
Nakon raskida suradnje s Vjesnikom šest godina bio sam bez posla, samo sam radio honorarno. Politika je tad kalkulirala sa mnom, kao i danas, uvijek postoje interesi kad se negdje može ili ne može. Nakon te „pauze“ put me odveo u Podravski list odakle sam i otišao u mirovinu prije 11 godina.
Za radnog vijeka proputovao sam više od 30 zemalja gdje sam se borio sa „žnjorama“ i utikačima, prijenosima. Nekad je bilo užasno teško. Primjerice, da se javim Jutarnjem, Vjesniku ili Sportskim novostima, svako diktiranje putem mobitela trajalo bi u prosjeku 17 minuta. Pa zamislite koliko je posla bilo nakon jedne utakmice, kada svi ostali odahnu. Dok bi svi išli na večere morao sam raditi, jer se ubrzo putuje dalje. A bilo je mrkih lica kad se trebako čeakati da obavim posao.
Nije svaki put bilo ni ugodno sjediti u dvorani i još mi uvijek nije jasno da više nemam tih obaveza, lecnem se koji puta, jer mislim da moram ovo ili ono. Morat će jednostavno proći vrijeme da se napokon oslobodim tog pritiska s kojim sam stalno živio.
No, ipak, bedasto mi je da idem u staro željezo, jer za to još nisam, a isto tako bedasto mi je čuti kad mladi danas jauču da budu radili do 67. Ja imam 76 i još jaučem zakaj ne radim.
Novinarstvo je jednostavno način života i čovjek može raditi i duže nego treba, ako te birokracija ne makne. Zato sad svoje dane kratim pripremajući dvije knjige.
Da možete birati opet, biste li promijenili zanimanje?
Ne bih izabrao ništa drugo kad je to ugrađeno od mene oduvijek. Radio sam u svim mogućim vrstama medija. Vodio stotine priredaba na javnom prostoru, stotinjak raznih televizijskih emisija kao što su Dobro jutro Hrvatska, Panosrama, Suncobran… ma svašta. No, najbolje od svih medija mi je legao radio. Na radio Koprivnici posebno smo veliku važnost kao radijska ekipa imali početkom devedesetih, za ratnih godina. Ispočetka smo puštali preko noći samo muziku, a onda je ubrzo donesena odluka i uveden cjelodnevni program na UKV-u, kada smo se stvarno pokazali korisnima, jer smo ljude informirali o događajima pa su slušajući nas bili mirniji.
Volim i pisanu štampu, koja mi leži. Prilagodio sam se vremenima pa sve napravim na brzinu za internet, ali velika razlika je kad nešto loše pročitaš na internetu: ne možeš laptop baciti u zid, a novine možeš zgužvati.
Kakvo je današnje novinarstvo i mlađi kolege?
Nekad nas je bilo manje, više se pisalo, nije bilo drugih medija, nije bilo interneta i te brzine kojoj danas svi robuju. Bilo je više uživanja. Kad je izašlo nešto tvoje u novinama onda si i ti sam sa zadovoljstvom i ponosom to gledao, sve se drugačije doživljavalo nego danas. Pitanje je koliko se danas kupuju i čitaju novine. Žao mi je što je takva situacija s tiskom, da su male tiraže. Novine neće propasti, ali ih treba transformirati. No, opet, uzalud ako ljudi nisu naučeni čitati, a nisu naučeni, jer uglavnom čitaju ono što se objavljuje na društvenim mrežama i internetu u kratkim rečenicama, a to nije novinarstvo.
Moji počeci su bili i više nego dobri. Sjećam se kako sam se u početku veselio kad mi je nešto bilo objavljeno u Glasu. Bio sam plaćen po retku pet dinara. Kad se to dobilo nije nam bilo kraja, mogao sam komotno na sladoled, a nije trebalo doma krasti iz kasice prasice.
Tekstove mi nisu kratili, ali su ih ispravljali. Bila su to vremena kada se imalo od koga učiti. Uvijek je iznad bio netko tko je znao. Primjerice, Ivo Butković, urednik u Vjesniku, poslao me u grad na trg da donesem vijest. Neki su tamo prodavali bonove Crvenog križa, pa sam to nakuckao, dao mu da pogleda, a on je zgužvao papir i bacio ga u koš. Onda je taj papir izvadio iz koša, izravnao i objasnio: to tako, to tako, to tako…na licu mjesta. Bilo je daktilografa kojima se išlo diktirati kad je nešto brzo trebalo biti gotovo i oni su bili dragocjeni, jer su znali što je ispravno što neispravno. Danas nitko ni neće učiti, a mladima nije jasno da se rijetko netko rodi novinarom, nego mora učiti i raditi da bi to postao.
Mi smo nekad učili priče koje nikad neću zaboraviti, primjerice da je američki novinar poslan napravi recenziju o kazališnoj predstavi. Vratio se u redakciju bez priče objasnivši kako predstave nije bilo, jer je kazalište izgorjelo. Jednostavno nije prepoznao priču. Danas bi političari rekli: nije komunicirao priču. Gadi mi se novogovor.
Nažalost, danas više ne vrijede pravila zanata, ne vrijedi 5W. Sve internetske stranice idu u uvodu teksta s nekakvim upitnicima bez odgovora samo zato da bi se prikupio klik više. Tko, što, gdje, kako, kada, kako i eventualno zašto više ne postoje, a nekad se to moralo znati, u protivnom vam se tekst ne bi objavio.
Ima li Koprivnica previše medija?
Ako redovito izlaze i objavljuju, onda znači da imaju od čega živjeti. Publike ima. Svatko voli nešto pa odabere najbolje za sebe. Portala čak mislim da je premalo, a ni jedan postojeći nema rubriku kulture. Dogodi se da se na izložbama ljudi koji su ostavili znatan pečat za život i budućnost Grada ne pojavi ni jedan novinar što nikako nije dobro.
Danas je sve podređeno novcu. Vlasnik hoće da mu račun bude čist. Da bi se dobilo nešto kvalitetnije to treba i platiti. Novinari su danas bezobrazno malo plaćeni, a tek kako su bezobrazno male mirovine ne treba ni spominjati. Ne možeš imati miran penzionerski život ako moraš prebrojavati lipe od prvo do prvog.
Smatrate li se novinarskom legendom?
Nemoj slučajno napisati da sam legenda. Ako ukucaš na Google novinarske legende doznaš da ima toliko legendi da nam na kraju neće preostati ni jedan normalan novinar. Zato ja ne bi htio biti legenda makar me često tako tituliraju. Želim ostati normalan novinar. Običan.
S godinama ste prikupili puno vrijednih materijala, no još ih i danas arhivirate?
U laptopu imam skeniranih i snimljenih fotografija i tekstova u 11.962 foldera s ukupnim brojem 353.322 fileova. Plus toga imam izdvojena četiri hard diska sa još mnoštvom materijala. Spasio sam veliko dio toga iz Glasa Podravine i Podravke, da se ne baci. Sve sam skenirao i pohranio, a kopije sam dao gradskom Muzeju. Svakodnevno sređujem ostatak prikupljenog. Ima tu i korisnih tekstova kao primjerice kolumne koje sam pisao u Vjesniku Podravski feferon i Pisma iz Koprivnice, u Večernjem iz Feferonskog ugla i Glasov Slobodni prostor. Sve to planiram sublimirati u knjigu, a spremam i nešto o sportu da ne ispadne da sam samo tak dobio otkaz pa me više nema.
Sve nas je iznenadila vaša objava preko Facebooka da se opraštate od rukometa i radnog mjesta novinara, što se točno dogodilo?
Maknut sam iz rukometa iz meni nepoznatih razloga. Na naglo. Mjesec dana prije pitao sam u Klubu kakav je moj status s obzirom na godine i njihove potrebe želio sam znati žele li nekog mlađeg i bržeg, svjestan da ni ja ne mogu tu biti zauvijek. Rečeno mi je da je sve ok, da bi mi uskoro bilo priopćeno da s 1. kolovozom, odnosno za od tada pet dana, više ne radim. Zaposlena je nova osoba, glasnogovornica, odabir Nadzornog odbora. S klubom sam vezan jedino time što sam kupio dionice za 7000 kuna. Vodilo me srce, a ne razum. Jedni su me predstavljali kao pozitivan primjer, drugi su mislili da sam bedak. Birajte, što sam.
Tijekom karijere bilo je puno situacija da sam iz raznih redakcija odlazio naprasno, pa kad se sve to zbroji, a naročito ovo posljednje, onda si pjevušim pjesmu Arsena Dedića:
Počast se na kraju primi, ide vrijeme, bije sat,
pobjedom se poslije čini izgubljeni neki rat.
