Jakov si od svoje četvrte godine zna sam provjeriti šećer pikajući se u prst i uzimajući uzorak krvi na testnu trakicu. Samostalno si i očitava razinu šećera i zaključuje je li on dobar, visok ili nizak, istaknula je a majka Lucija
Dijabetes je autoimuna bolest kod koje tijelo zbog manjka proizvedenog inzulina nije sposobno iz hrane dobiti dovoljno hranjivih tvari (šećera), pa stoga ‘napada’ samo sebe na način da počne sagorijevati vlastito masno tkivo. Nekada je dijabetes predstavljao visoki rizik od prerane smrti, dok se danas uspješno liječi. To malim dijabetičarima omogućuje mirno i sretno djetinjstvo. Dijabetes tip 1 najčešći je oblik ove bolesti kod mlade populacije i na njega otpada 90 posto svih slučajeva šećerne bolesti kod djece.
Jakov Lončar (5) iz Koprivnice dječak je koji je obolio od dijabetesa kao dijete od svega 17 mjeseci. Njegova majka Lucija (26) rekla nam je kako je Jakov zapravo kao i svaki drugi petogodišnjak. Veseo, razigran i druželjubljiv.
Slučajno otkriće
– Šećer smo otkrili sasvim slučajno, odnosno u tijeku druge nevezane bolesti i njenog liječenja. S obzirom na to da je Jakov imao povišenu tjelesnu temperaturu i bio je vidno iscrpljen, otišli smo u bolnicu gdje su liječnici, radeći detaljne nalaze da otkriju o kojem je infektu riječ, otkrili jako visoku razinu glukoze u krvi i dijagnosticirali dijabetes tipa 1 – otkrila nam je majka Lucija koja je svakodnevno uz Jakova u vrtiću jer u istom objektu radi kao odgojiteljica.
Otkrila nam je kako dijagnoza dijabetesa kod svakog čovjeka zahtijeva veliku odgovornost i odricanja. Napominje kako se Jakov kroz godine naviknuo da ponekad ne smije jesti, iako je gladan, jer mu je šećer u krvi visok ili da pak nešto mora pojesti čak i kada ne želi jer mora podići razinu šećera u organizmu.
– Imati dijabetes znači vagati hranu za svaki obrok i računati količinu unesenih ugljikohidrata, paziti na razinu šećera tijekom dana i noći i vrlo često prekidati svakodnevne aktivnosti kako bi se to sve odradilo – naglašava Lucija i dodaje kako je Jakov još uvijek dijete pa sve to umjesto njega radi ona, ali, kako kaže, što je stariji sve se više i sam uključuje u brigu oko svog ‘vjernog pratitelja’. Jakov si tako od svoje četvrte godine zna sam provjeriti šećer pikajući se u prst i uzimajući uzorak krvi na testnu trakicu. Samostalno si i očitava razinu šećera i zaključuje je li on dobar, visok ili nizak.
– Dijabetes sa sobom nosi veliku opasnost od pada u hipoglikemijsku komu, on zahtijeva znanja, strpljivost i velike doze samokontrole što ponekad zna biti uistinu teško. No, živeći s Jakovom i poznavajući još djece s istom dijagnozom, volim reći da dijabetes, isto tako, gradi odgovorne, borbene, strpljive i izuzetno hrabre osobe – ističe mama Lucija i dodaje kako je Jakov zbog svoje dobi i u trenutku otkrivanja dijabetesa odmah stavljen na listu čekanja za inzulinsku pumpu i dobio ju je vrlo brzo, samo pet mjeseci nakon otkrivanja bolesti. Ona zamjenjuje klasično davanje inzulina inzulinskim injektorom, odnosno penom, pa su tako Lončarevi svakodnevno pikanje zamijenili stavljanjem male kanile primjerice na trbuh djeteta koju mijenjaju svakih nekoliko dana. Pumpica u sebi ima programirane postavke za doze lijeka koje se ispuštaju samostalno tijekom 24 sata i one doze koje se daju prije obroka. Uz pumpicu, Jakov na ruci nosi i senzor za kontinuirano mjerenje šećera koji zamjenjuje pikanje i provjeru šećera u krvi iz prsta.
– Nakon otkrivanja Jakovu sam provjeravala šećer i do 20 puta u danu. To je značilo pikati dijete od 17 mjeseci 20 puta u prstić kako bih znala kakav mu je šećer. Umjesto toga Jakov sada ima senzor koji očitava razinu šećera tijekom 24 sata i alarmira kada je on visok ili nizak – objašnjava nam Lucija i dodaje kako su normalne vrijednosti šećera za Jakova između 4 i 10 mmol/L. Ako razina šećera padne ispod 4, potrebno potrebno ju je povećati konzumacijom slatke hrane, a kada je razina previsoka, ona se snižava uzimanjem inzulina.
Lucija nam je kazala i kako je kod ove bolesti važno dobro izračunati količinu unesenih ugljikohidrata u obroku i to ‘pokriti’ dobrom dozom inzulina. Jakov tako na dan ima tri glavna obroka, dvije užine i manji obrok pred spavanje. Jede uglavnom sve što i druga djeca. Potrebno je, kaže, samo malo više razmišljanja i računanja kako bi šećeri bili u granicama normale. Kako je Jakov inzulinsku pumpu dobio s nepune dvije godine, sada već sam zna pročitati koliki mu je šećer, a osim toga kod pada šećera osjeća glad i slabost pa i sam zna reći čak i prije nego se pumpica oglasi.
Suvremena tehnologija
Jakovljevu bolest vodi liječnica s odjela dječje endokrinologije u KBC Zagreb i tamo obitelj Lončar odlazi na kontrole svaka tri mjeseca. U planu im je promijeniti senzor koji Jakov koristi i zamijeniti ga boljim kod kojeg postoji mogućnost slanja podataka na mobitel i praćenja šećera na daljinu.
– Takva kontrola šećera olakšala bi nam svakodnevni boravak u vrtiću i praćenje šećera tijekom noći – naglasila je Lucija i dodala kako Jakov zapravo ne zna za život bez dijabetesa. On je sastavni dio njegova života i za njega nešto sasvim normalno.
– Nakon što sam prihvatila dijabetes i naučila sve što je bilo potrebno, na Jakovovu bolest gledam kao na nešto što će moje dijete izgraditi kao osobu – zaključila je ponosna mama hrabrog Jakova.
