Julio Kuruc u mirovinu je otišao 2019. godine kao jedan od najdugovječnijih čelnika jedne banke u Hrvatskoj nakon što je na poziciji predsjednika Uprave Podravske banke bio 30 godina. Iako u mirovini, živi aktivno i nastoji pratiti sva svjetska zbivanja, a u razgovoru nam je otkrio neka svoja razmišljala o razvoju i budućnosti krize koja nas trenutno pogađa.
Velike nas promjene, čini se, očekuju na sve strane i ljudi su zbunjeni. Počnimo s uvođenjem eura jer jedni kažu da je to dobro, a drugi su skeptični.
– Ako je 19 zemalja već uvelo euro i ako im je to učinilo dobro, tako će biti i nama. Strah jest opravdan, a najviše zbog zaokruživanja, zbog korekcija cijena. Trenutna dogovorena fiksna konverzija je 7,543 kune za euro, a nešto će se zaokruživati. Od rujna će se cijene iskazivati dvojno i pratit će se što se događa jer iskustvo za taj proces postoji. Sumnja je opravdana, no dugoročno su veće koristi jer, na primjer, neće biti tečajnih razlika. Možda za dolare, no kod nas je gotovo 80 posto sve eurizirano, od štednje do izvoza.
Strahuje se i od rasta inflacije. Hoće li i dalje rasti, što će se dogoditi?
– Inflacija ide dalje. Zašto? Rat je. Rastu cijene energenata i hrane, a energija se ugrađuje i u preradu i u prijevoz… Za sve je potrebno gorivo. Zima će vjerojatno donijeti neke probleme, no mi bismo zbog LNG terminala morali biti opskrbljeni. Pitanje je što će biti s naftom i s benzinom. Sjećam se 80-ih godina, par-nepar, određivanje prioriteta plina… Prvo vrtićima, bolnicama, školama, a onda dalje što ostane. Gospodarstvo je zadnje, a ako nema gospodarstva, nema plaća pa kako uopće i ovo platiti? To je jedan začarani krug, no da se vratim na pitanje. Cijene će sigurno još rasti i to prvenstveno zbog rata u Ukrajini, a pokazalo se da su sve ove sankcije prilično šuplje jer Rusija sve izvozi preko Pakistana, Indije, Kine…
Zašto je onda kod nas gorivo skuplje nego, recimo, u Mađarskoj, a svi smo isto pogođeni istim ratom?
– Pitajte državu. Najveći prihod ima država. Nisu ni rafinerije sirotinja, no država ubire najviše. Država time puni proračun i sufinancira razne stvari. A što je kod nas rak-rana? Sad govorim protiv samoga sebe, no to su penzije. Imamo nedovoljne doprinose da pokriju rashode za mirovine. Onda su nužni transferi milijarda kuna iz državnog proračuna u mirovinski da bi se mirovine redovito isplaćivale. Penzije su male, a u masi su velike. To je problem i državi treba prihod pa joj odgovara da je gorivo skupo. Međutim, to na duge staze nije dobro.
Cijene se stalno mijenjaju pa Vlada intervenira i tako dalje. Neki kažu da to nije loše, drugi kaže da se to može i drugačije. Evo, Damir Vanđelić je nedavno rekao da bi trebalo pustiti da se cijene formiraju po stvarnim tržišnim uvjetima, a da bi onda građanima trebalo vraćati novac prema potrošnji putem vaučera…
– Najjednostavnije je fiksirati cijene, a to je i obaveza države. Građani će time sami sebi određivati koliko će voziti, a znamo i kakvi smo mi Balkanci, mi bi na tim vaučerima varali samo tako… Neki imaju i po nekoliko automobila, a mora biti socijalni kriterij. Sva druga rješenja bi morala uključivati poštenje ljudi, no to kod nas teško prolazi.
Mislite li da će se ograničiti i cijene određenih prehrambenih proizvoda?
– Da, to bi se trebalo napraviti. Treba imati na umu i da postoji niz komercijalnih štoseva gdje se smanjuje gramaža proizvoda, a cijena ostaje ista. Kruh se u tri godine smanji s 800 grama na 600 grama, a cijena ostaje ista. Šećer, ulje, mast, mlijeko, kruh, svi bi se ti socijalni artikli trebali staviti pod kontrolu.
S obzirom na cjelokupnu situaciju, imate li neke savjete oko dizanja kredita? Netko će ih unatoč svemu morati dizati.
– Zlatno doba kredita je prošlo. Nikad u povijesti nisu bile tako niske kamate i uvjeti za stambene kredite, a sad to mora ići gore zbog troškova građenja. Željezo, cement… Negdje je to opravdano, negdje nije. Zbog korone, zbog nekih svjetskih igara dolaze problemi. Dvije se godine čeka novi kamion jer je roba godinama stajala, lanci distribucije su bili u kaosu. Pitanje je i što će napraviti Njemačka jer ako zbog Rusije ostanu bez plina, staje staklo, kemija, hrana…
Rastu i cijene stanova i stanogradnje… Što savjetovati mladim ljudima? Kupnju ili da stanu na kočnicu?
– Taj uzlazni trend također neće stati. To će se zamrznuti na jednoj razini, a onda će se čekati. Svi su oni ugradili eventualni porast. Ja sam se preselio u stan 2019. godine, kupili smo stan još i prije i sjećam se da je kvadrat bio 1600 eura. Sad ga je nemoguće naći ispod 2000 eura, a na moru je ludo. Pad cijena se sigurno ne može očekivati, zamrzavanje da. Jedan dio stanova se rasproda da bi se pokrili i onda čekaju.
U što uložiti u ovakvo vrijeme krize? Dionice?
– Tako je, u dionice. Međutim, postoji i zamka. U dionice bi se trebalo ulagati ako imamo dobrog bankarskog savjetnika, inače ne. Takvi ljudi znaju fundamentalne pokazatelje u nekoj firmi i može nas savjetovati. Sami se ne bi trebali baviti dionicama. I ja sam se nekada bavio dionicama, ali više ne. Nekada smo mi osnovali udrugu Dioničar, mimo službene Podravkine jer smo imali dionice i vidjeli smo da to ne ide dobro, a borili smo se protiv Marinca. Došla me saslušati policija, prijavili su nas državnom odvjetništvu… Pa jesmo mi lopovi? Onda sam sve prodao i gotovo. Uglavnom, uz dobrog savjetnika, u krizi je najbolje u dionice.
Nedavno sam vidio istraživanje prema kojem vlada veliko nepovjerenje ljudi prema medijima i onome što čitaju u novinama, gledaju na televiziji, čuju na radiju. Istovremeno, živimo u kriznim vremena u kojima bismo trebali slušati struku. Zašto je došlo do toga?
– To je individualno, no činjenica je da je kvaliteta pala. Najviše zbog društvenih mreža na kojima se svašta plasira, a onda ljudi generaliziraju. Ja, recimo, najviše vjerujem javnim medijima, a danas se najbolje razvijaju oni koji žive na žutilu. Novinarstvo je izuzetno osjetljivo i formira javno mnijenje, ili pozitivno ili negativno, slaže li se netko s tim ili ne. I zato je s druge strane odgovornost. Recentni primjer je slučaj Mirele Čavajde koji je isforsirala njena prijateljica novinarka pa smo došli do toga da će biti ili linč na nju ili linč cijele države. To se ne bi baš tako trebalo raditi. Senzacionalizam. To ne ide baš tako, ali u takvom svijetu živimo. Pala je kvaliteta, a svijet je postao globalno selo, u realnom vremenu imamo sve informacije. Nekad su informacije putovale i po nekoliko dana, čekalo se da nešto prenesu veliki svjetski mediji, a danas odmah imamo i snimku… Kako ćemo to usmjeravati i koristiti, koji je cilj, to je pitanje odgovornosti. Problem je i u privatizaciji.
Čini se da se uvijek vraćamo na problem privatizacije.
– Opet se vraćam na penzionere. Pola penzionerskog fonda odlazi zbog neodgovornosti političara koji su proveli tu tzv. privatizaciju. U penzije su potjerali i do 300.000 ljudi i na državne jaslice. Ako ti nekoga otpuštaš, financiraj ga, a oni su njih potjerali na ulicu i zatvorili proizvodnje. Prodali su tvornice, zemljišta i nekoliko se ljudi obogatilo, a na stotine tisuća otišlo na burzu pa u mirovine. U Koprivnici je otišla Sloga, Pomka, Rapid, Izvor… Pokušali su i Podravku i Podravsku banku, ti kako ih ja zovem lešinari, ali nismo se dali. Svaka čast i njima i HDZ i doprinosu, ali bez novaca ne ide.
