Svi već znamo, početkom tjedna na jednu od jarunskih livada tik do studentskog doma gdje su umorni studenti sa snovima o boljoj budućnosti izvan Hrvatske bili čvrsto na spavanju, zabušio se dron sovjetske proizvodnje.
Nitko se od građana, čini se, nije previše uzrujao jer u novom normalnom gdje svakodnevno strahujemo od općeg nuklearnog uništenja dok na licima još uvijek višekratno nosimo nekakve jednokratne maske koje nas štite od ni sami već ne znamo čega na putu preko granice ne bismo li natočili nešto jeftinije gorivo, nova opasnost od sovjetskih dronova koji nam u svakom trenutku mogu pasti na glavu ne čini se previše ozbiljnom.
Ipak, od medija se ne može pobjeći baš kao ni od sovjetskog drona pa smo ovoga tjedna mogli jedino i samo čitati i gledati o nesretnom dronu (koji, usput, a jer je posljednji proizveden 1989. godine, nije baš dron u suvremenom smislu te riječi, nego više raketa dugačka 14 metara i teška 6 tona koja leti više od tisuću kilometara na sat) koji je uzbudio čitav državni vrh, NATO čelnike, svjetske medije i, otprilike, sve osim izmučenih hrvatskih građana kojima je više svejedno što će uopće s njima biti i pokazao da nam je država u najmanju ruku smiješna i da je sve osim drona i državnog vrha u – dronjcima.
Taj se isti državni vrh na čelu s premijerom Plenkovićem i ministrom obrane Banožićem brže bolje, ali ne u dronjcima, nego u finim kaputima i odijelima, skupio oko te famozne jarunske rupe i konstatirao sasvim sigurno i sa stopostotnom sigurnošću da je, bez sumnje i dvojbe, nedvojbeno i sasvim jasno i jednoznačno, u centar glavnog grada članice NATO saveza pala raketa teška 6 tona i da možemo biti sretni što u tom ‘incidentu’ nitko nije stradao.
Došao je čak i neki Dr. Geiger koji je s gas maskom iz kompleta za ličnu zaštitu građana na licu tamo tobože mjerio radijaciju, evakuirani su i studenti iz obližnjeg doma (doduše, malo se zakasnilo jer su evakuirani nakon što im se dron zabušio u dvorište, ali nema veze, nećemo cijepidlačiti), premijer Plenković je svojim pametnim telefonom pametno poslikao taj krater jer mu inače valjda nitko ne bi vjerovao da se tako nešto dogodilo pa se onda obratio medijima i građanima i rekao da je takvo što nedopustivo i da mi moramo reagirati i da je on telefonirao s ovima i s onima i tako dalje.
Kasnije se ispostavilo da je dron bio naoružan i nosio bombu (ili nije) od 120 kilograma (ili 40 kilograma), a Banožić je dodao da smo dron detektirali i pratili (ili nismo) i tako svašta nešto, ali uglavnom i najvažnije, raketa nam je pala na glavni grad, a da to nitko nije znao, vidio ili nešto poduzeo.
U svakom slučaju, najvažnije je da je ovaj incident pokazao da nam je država u dronjcima i da nismo u stanju obraniti se niti od letjelice koja se ne proizvodi već gotovo pola stoljeća, a nekmoli od nečeg ozbiljnijeg. Naravno, odmah su krenule strke i panike oko prozivanja odgovornih i pokušaja da se utvrdi o čijem se propustu radi, iako je sasvim jasno da se ne radi o jednom jedincatom propustu ili nemaru nekolicine odgovornih, nego o sustavnom upropaštavanju i zanemarivanju ove zemlje.
Kada bismo baš i tražili razloge ovog propusta (osim da sustava protuzračne obrane u Hrvatskoj efektivno i nema), vjerojatno bi došli do nečega nalik ovakvom zaključku: NLO koji je u Hrvatsku doletio supersoničnom brzinom nitko nije detektirao jer se većina naše protuzračne obrane svodi na nekoliko lovačkih čeka na području Jaruna u vlasništvu Rekreacijsko-sportskog centra Jarun na čijem je čelu netko iz HDZ-a koga je tamo postavio još pokojni Bandić, a tko te čeke iznajmljuje državi za nekoliko milijuna kuna mjesečno, no zbog korone i trenutnih epidemioloških mjera na jednoj čeki ne može biti više od jedne osobe s jednim dalekozorom, a dodatni je problem i nedostatak stručnog osoblja pa sustav obrane ne radi subotom i nedjeljom, a i da radi, dalekozori kojima se koristi stručno osposobljeno osoblje nisu noćni dalekozori niti imaju ugrađen night vision sustav, a čak i da jesu ili da imaju, a s obzirom da se nalaze u širem području centra grada Zagreba, zbog svjetlosnog bi zagađenja bili beskorisni.
Nadalje, a vezano uz blizinu Studentskog centra Stjepan Radić i ostalih civilnih objekata, na takvom području prema zakonu izglasanom 2018. godine nije dozvoljeno zadržavanje vojske i/ili vojne opreme. Osim toga, Ribolovno društvo Jarun još je prije nekoliko godina izrazilo negodovanje i zabrinutost za moguće negativne posljedice prisustva vojske i/ili vojne opreme na Jarunu i okolici Jaruna, a što bi se, osim ugrožavanja faune jezera Jarun, negativno odrazilo i na već ionako slabu prodaju ribolovnih dozvola za ribolov na jezeru, a zbog čega je pokojni gradonačelnik Bandić s MORH-om dogovorio da će jezero Jarun biti prostor posebnog pijeteta iz poštovanja prema građanima, ali i dugoj i bogatoj tradiciji lova i ribolova na području grada Zagreba.
Na kraju, ali ne i manje važno, Jarun je odnedavno zapravo u privatnom vlasništvu što dodatno komplicira izvođenje bilokakvih zahvata zbog zamršenih imovinsko-pravnih odnosa, a koji su dodatno pogoršani i nedavnim potresom i potrebom da se područje unatoč svemu što prije obnovi. Sve u svemu, ništa ne brinite, barem imamo tablete joda i neka atomska skloništa. A kad smo već kod atomskih skloništa, ona se danas većinom koriste kao skladišta za izviđačku opremu sveukupno nekoliko stotina izviđačkih društava u Hrvatskoj, a ključevi skloništa se nalaze u Uredu za moguće nukelarne katastrofe na čelu kojeg je bivši osuđeni ministar….
