Premijer Plenković i ministar Božinović sjede u vrtu. Oni već odavno nisu na dužnostima koje su im obilježile političku karijeru, a onda i život, no još uvijek vole da ih se tako naziva i da se o njima tako misli, kao što umirovljeni generali naokolo hodaju u uniformama okićenim odličjima koja su dobili za slavnijih dana svojih života. Proljeće je i dva se starca konačno malo mogu opustiti – cijepljeni svim preporučenim dozama i ohrabreni toplijim vremenom i svježim zrakom, odlučili su načas zaboraviti na novonastalu epidemiološku situaciju koja traje eto već dva desetljeća i bez straha i maske sjesti jedan nasuprot drugom, u ugodnom jutarnjem razgovoru. I tek što premijer krene da nešto zausti, u namjeri ga prekine služavka.
– Dobro jutro, mladići! Evo, nosim vam doručak i čaj, ne možete samo pušiti i piti konjak na prazan želudac! To vam nikako ne priliči, a nije niti zdravo. Pojedite prvo nešto kao ljudi.
– Dobro jutro – Plenković uzvrati pozdrav. -Evo, baš smo i skinuli maske – nastavi Božinović.
– Maske? Jao, momci moji! Opet niste popili tablete koje sam vam sinoć ostavila na noćnom ormariću – prekori ih služavka. – Pandemija je gotova, mjere su ukinute već dvadeset godina! – Istina, to smo, da… Beroš je rekao, sjećam se… – nostalgično je uzvratio Božinović. – Pobijedili smo koronu još u prvom valu! – dobacio je slavodobitno Plenković. – No, pustimo sad to, gladan sam i žedan, doručkujmo.
U tom je času služavka shvatila premijerov signal, ostavila poslužavnik s čajem i kolačićima na vrtnom stolu i poput aveti nestala u voćnjaku. Premijer Plenković srkne gutljaj vrućeg lipovog čaja, zagrize komad madeleine kolačića i zapali cigaretu. – Svega sam se, dragi moj Božinoviću, u životu uspio odreći. I časti, i zakona i poštenja, ali cigarete nikada, uzdahne i povuče još jedan dim. – Tako je to u životu, moj Andreju, složi se Božinović. – I ja sam se svačega morao odricati, i afera, i odgovornosti, ali svoga posla kao čelnika Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu i cigarete nikada, potvrdi Božinović i zapali. – Što misliš, jesmo li sve dobro napravili? Možemo li, ovako kao starci, mirno spavati? – upita premijera koji je već zapalio drugu cigaretu. – Ne znam, ja se svega teško sjećam, ali znam da sve što sam ikada radio, radio sam za dobrobit svoga naroda i svih drugih koji su bili ugroženi, reče premijer, zastane pa srkne još malo čaja. U tom je trenutku Plenković primijetio da je Božinović već neko vrijeme šutljiv i da teškim pogledom gleda u daljinu. – Što je? Što te muči? Još nisi taknuo svoj kolačić i svoj čaj, ohladit će se. Uzmi malo, to su oni fini, francuski kolačići, reče i ponudi Božinovića.
Ipak, ministar je i dalje šutio i bio se sav zadubio u svoje misli o sjećanjima i uspomenama koje posljednjih godina sve teže nadiru. Hoće li ikad stići na površinu moje jasne svijesti, ta uspomena, taj davni trenutak, koji je privlačna sila jednog istovjetnog trenutka pomakla u takvoj nedoglednoj daljini, pokrenula i digla s najvećih dubina cijelog mog bića, mislio je. Ne znam. Sad više ništa ne osjećam; zaustavila se, a možda i opet pala u dubine; tko zna da li će se ikad opet uzdići iz svoga mraka? Deset puta moram iznova otpočinjati i sagibati se nad nju. A svaki me puta kukavičluk, koji nas odvraća od svakog teškog nastojanja, od svakog važnog djela, nagovara, da se svega okanim, da popijem svoj čaj i da mislim naprosto na svoje današnje brige, na svoje sutrašnje želje koje se bez napora i lako daju prežvakati. Ali on više nije imao briga niti želja. Ostala je samo praznina koja se može ispuniti jedino uspomenama koje nikako da isplivaju.
– Ajde, Davore, srkni čaj, uzmi kolačić. To su oni fini, francuski. Mislim da se zovu ´madinini´ kolačići – ponuka ga opet premijer. Božinović se prene, zagrize kolačić i otpije malo čaja. I tad mu odjednom pred očima iskrsne uspomena. Godina je 2017. i mala Madina došla je na hrvatsku, na europsku granicu. U tom su je času zajedno s njezinom obitelji ilegalno okrenuli s granice i poslali u Srbiju, po tračnicama, kad je na nju naletio vlak. Mnogo godina kasnije, Europski sud za ljudska prava odbio je zahtjev za ponovnim razmatranjem tog slučaja, presuda je postala pravomoćna, Hrvatska je morala platiti odštetu od 40 000 eura i sudske troškove, a premijer koji je sada spokojno sjedio nasuprot njega u vrtu, žvakao kolačiće i srkao čaj, rekao je kako je to individualan slučaj i nitko od njih dvojice nije podnio ostavku. U drugom mu se času stisnu usne i lice mu se zgrči. Napola izgorjela cigareta iz slabih mu je zubi pala u šalicu lipovog čaja, a komad madeleine kolačića ostao mu je u grlu, sve jače ga gušeći.
Vlak! Vlak na djevojčicu, Andreje!, vikao je, gušeći se i kašljući. – Davore! Davore!, vikao je premijer. – Što ti je, Davore! Pa ti kašlješ! Brzo, stavi masku!, povikao je premijer, skočio sa stolice i počeo navlačiti masku ministru na lice. – Ma dovraga i s maskom!, zavapio je Božinović. – Maske su pale, maske su davno pale! Zovite nekoga, zovite svećenika, ja ne mogu disati…
