Siromaštvo je, posebice u pandemiji koronavirusa, sve izraženiji problem. Svjedoci smo kako je u posljednjih nekoliko godina uslijed raznih ekonomskih kretanja i nestabilnosti diljem svijeta i Hrvatsku zahvatio rast broja siromašnih osoba. Činjenica je da siromaštvo ne poznaje granice dobi, spola, vjere ili religije, ali isto tako znamo da nitko ne smije ostati gladan, biti bez krova nad glavom i bez podrške. Niti jedno dijete, pojedinac ili obitelji ne bi smjeli živjeti bez struje, vode i toplog obroka.
Ipak, takvih slučajeva još uvijek ima, a jedan od njih je i slučaj siromašne Ljubice Luić (83) iz Peteranca koja živi sa svega 1030 kuna mjesečno. Mirovina je to s kojom nitko ne može adekvatno živjeti, plaćati račune, kupiti osnovne namirnice i potrepštine za kućanstvo, ali Ljubica ipak nekako uspijeva tako živjeti, odnosno preživjeti.
Vozeći se ulicom do Ljubičine kuće, očekivali smo staru i oronulu kuću, no ipak nismo očekivali ovako loš prizor koji nas je dočekao.
Riječ je o maloj kući sagrađenoj od cigle jedinke koja se jedva nazire iz obraslog grmlja i raslinja, a na ulazu u dvorište dočekala nas je sitna Ljubica, žena prljavog lica i raščupane kose obučena u staru i pokrpanu odjeću.
Prizor je to koji nikoga ne ostavi ravnodušnim, a ulaskom u dvorište i kuću doznali smo Ljubičinu tužnu priču. Već gotovo 40 godina živi sama. Suprug joj je stradao na poslu na pilani, djece nikad nisu imali, a sve što ima su nećakinje koje žive u Otočki, naselju u sastavu Gole, koje povremeno obiđu svoju tetu i donesu joj ponešto hrane i osnovnih potrepština. Kako i same imaju bolesnog oca, a Peteranec im nije baš usput, ti su posjeti rijetki.
Ljubica je prepuštena zaista lošem sustavu koji ne vodi dovoljno brige o teško siromašnim obiteljima i pojedincima. Stara i bolesna, nema pitke vode, nema kupaonu već se kupa u dvorištu gdje se polijeva kantama, bilo vodom koju su joj donijeli ili kišnicom, a nuždu obavlja u poljskom zahodu, a ako do tamo ne stigne, onda bilo gdje u dvorištu. Dvorište joj je toliko obraslo da se jedva kreće po njemu pa tako svako malo zapne u neku granu ili drvo.
Na naše prvo pitanje o tome tko sve živi u ovoj kući, Ljubica nam je rekla kako je ona ovdje sama.
– Ja sam vam dragi moji sama i nemam nikoga, osim svoje mačke Asi koja mi je jedino veselje u ovom mom tužnom svijetu. O kući i dvorištu brinem uglavnom sama pa tako ste me i našli kako pretačem svoj mošt koji mi se gotovo sav prolio. Do maloprije sam si cijepala drva jer mi je to jedini način da se ugrijem zimi. No, ni ovog vraga, dimnjačara, još nema da mi očisti dimnjak – kazala nam je jadna Ljubica koja se već pomalo sprema za hladnu zimu.
Na sreću, drva će imati, a pitanje koliko će si dugo sama moći ih cijepati.
– Volim sve sama raditi, tako sam naučila kroz život jer sam već niz godina sama i preživljavam dane. Sada, unazad mjesec i pol dana imam pomoć od gerontodomaćice Jasne Jakopanec iz Kluba za starije osobe Mariška. Ona mi sada pomaže i s drvima, a pomogla mi je s berbom grožđa – rekla nam je Ljubica koju sada tri puta tjedno na dva sata posjećuje Jasna i donosi joj hranu, pitku vodu i pomaže joj u kućanstvu.
Od Ljubice smo doznali da je radila u nekadašnjoj robnoj kući u Koprivnici sve do njene propasti. Kako ima 19 godina staža, danas nema pravo na veću mirovinu, a kako je sve starija, novac joj i nije najveći problem.
Ulaskom u kuću shvatili smo da je ono vani, dvorište, šupa i sam ulazak u dvorište ljepota jer unutrašnjost kuće je stravična. Pod je u potpunosti zakrčen stvarima, raznim kutijama, posuđem, slikama, papirima, smećem, a zidovi i namještaj oblijepljeni su novinskim papirom.
– Evo ovo je moj dom, pazite da ne padnete. Sve ovo je što vidite čuvam godinama. To je sav moj život, moje uspomene, problemi, brige i ljubav – kazala je Ljubica te potom sjela na svoj krevet u blagovaonici za kojim jede i u koejm spava. Na stolu je u staroj zdjeli nešto hrane i mnoštvo posudica, kutijica, papira i raznih sitnica. Sve su prostorije pune svega pa se tako jedva hoda kućom. Zidovi su stari i ispucani, a unutra je hladno i mračno. Struje na sreću ima pa može i gledati televizor koji je kako kaže, kupila još za vrijeme kada je radila u robnoj kući.
– Jedno vrijeme nisam gledala televiziju jer nisam imala onaj, kako se kaže, prijamnik, ali su mi ga uspjeli nabaviti pa opet imam sliku i znam što se u svijetu događa – kazala nam je Ljubica dodavši da se nitko dovoljno ne brine o velikom problemu u Hrvatskoj, siromaštvu.
– Oni misle da, ako mi donesu malo kolača, mlijeka, vode i kruha da ja ima dosta za život. To vam je ništa. Znam da sam stara, ali i ja volim dobro pojesti. Moje vam tijelo i organizam voli i pečeno meso i suhomesnate proizvode, kobasice. Pogledajte kako mi je tanka koža, treba mi malo masti, a ne nezdravog šećera – dodala je Ljubica.
Na pitanje zašto malo ne počisti po kući da može lakše hodati, Ljubica nam je rekla da nema vremena jer mora raditi po vani pa kad dođe u kuću više nema snage.
Gerontodomaćica Jasna nam je pak otkrila da kroz zimu Ljubici planiraju opremiti unutarnju kupaonu kako se ne bi kupala vani na hladnoći, a doznali smo i da je pomoć od Mariški stigla samo zato jer je socijalna skrb preko koprivničke bolnice doznala za njenu tešku situaciju.
Kako je Ljubica u zadnje vrijeme boležljiva, svako malo je hitna dolazila po nju pa su vidjeli kako živi, javili su socijalnoj radnici koja ju je posjetila i dogovorila joj pomoć Mariški.
Iako bi Ljubici bilo bolje da bude u nekoj toploj ustanovi koju preko socijalnog i može dobiti i gdje bi imala pune i tople obroke, ona ne želi ići nigdje.
– Znam da slabije čujem, imam mrene na očima i bole me leđa pa teže hodam, ali nigdje ne bi imala zadovoljstvo kakvo imam dok sam doma. Meni je doma najljepše i dok nekako idem, idem, a dok jednom padnem, bit će svima lakše – rekla je Ljubica i dodala da je ona kroz cijeli svoj život radila svašta, održavala poljoprivredu, slagala vino, pekmeze i sokove, kosila, čistila, sadila vrt, zapravo brinula o sebi i sada kada je stara i sve nemoćnija, želi se i dalje nastaviti brinuti o sebi pa što bude, bude.
– Život nije nikome danas lagan pa nije ni meni, ali ja sam borac i idem dalje do kraja – zaključila je ova nadasve posebna stara žena.
Ljubičina priča samo je jedna mala nit u cijelom klupku siromaštva u našoj zemlji i županiji.
Ponukani pričom i općenitom situacijom u državi, ali i županiji porazgovarali smo s Adelom Sočev, ravnateljicom koprivničkog Gradskog društva Crvenog križa kako bi doznali koliko ljudi u našoj županiji prima pomoć od Crvenog križa.
– Dnevno se u Koprivnici priprema između 150 i 170 obroka, no što se tiče osoba u socijalnoj potrebi njih je stotinjak i ta brojka je slična kao i prošle godine, nema odstupanja – kazala nam je Adela dodavši kako nekoliko korisnika prestane imati pravo na obroke, a nekoliko novih stekne pravo, tako da je broj otprilike jednak.
– Ostali obroci se pripremaju za djecu iz Svitanja i za naše članove koji sami plaćaju obroke – istaknula je Adela dodavši da zasad, koprivnički Crveni križ uslugu prehrane pruža samo na području Koprivnice i prigradskih naselja, dok na područjima 11 općina dostavljaju pakete s hranom i higijenom kada prikupe donacije od sugrađana.
Kako znamo da određeni broj novca iz gradskog proračuna, također odlazi potrebitim obiteljima, porazgovarali smo i s Ivanom Ledinski, višom stručnom suradnicom za informiranje i odnose s javnostima.
– Grad Koprivnica osigurava korisnicima zajamčenu minimalnu naknadu prema određenim kriterijima. Prava na veću naknadu imaju kućanstva hrvatskih branitelja, smrtno stradalih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, vojni invalidi, civilne osobe s invaliditetom u visini od 80 posto i više, a korisnici doplatka za pomoć i njegu dobivaju pomoć u punom iznosu osobne invalidnine – kazala je Ivana te dodala da pravo na pomoć za podmirenje troškova stanovanja obuhvaća plaćanje troškova najamnine, električne energije, vodne usluge, odvoza komunalnog otpada, grijanje
stambenog prostora i troškova komunalne naknade.
– Navedenu pomoć trenutno koristi oko 164 kućanstava, a za tu svrhu je do sada iz proračuna utrošeno oko 485.000 kuna. Što se tiče prehrane, pravo na podmirenje troškova pomoći u prehrani obuhvaća jedan topli obrok u koprivničkom Crvenom križu za oko 57 kućanstava, za što je do sada utrošeno oko 403.000 kuna – navela je te dodala kako pravo na pružanje usluge i podmirenje troškova usluge pomoći u kući obuhvaća dostavu gotovih obroka u kući, obavljanje kućanskih poslova, održavanja osobne higijene i zadovoljavanje drugih svakodnevnih potreba. Te usluge koriste 33 naša kućanstva, a za to je Grad dao 80.000 kuna.
– Pravo na jednokratnu pomoć ostvaruje se temeljem prijedloga Socijalnog vijeća, a sukladno pravilniku o odobrenju jednokratnih pomoći. Navedeno pravo je do sada ostvarilo 213 kućanstava, a za to je Grad izdvojio oko 210.000 kuna.
