Goran Vdović, glazbenik iz Koprivnice, svirao je bubnjeve u brojnim glazbenim sastavima i surađivao s mnogim hrvatskim glazbenicima, a posljednjih 12 godina član je pratećeg benda Petra Graše.
Bubnjeve je počeo učiti svirati sa 17 godina, prilično kasno, ali uz puno upornosti, uloženog truda i vježbanja, sviranje bubnjeva je sada njegovo zanimanje. Pred kraj srednje škole koju je pohađao u Križevcima, zainteresirao se za bubnjeve i upisao je pripremni razred za Srednju glazbenu školu u Varaždinu. Pohađati istovremeno dvije srednje škole u dva grada izgleda poprilično nemoguće i komplicirano, ali uspio je završiti dva razreda u samo jednoj školskoj godini. Imao je veliku ambiciju upisati jazz odjel na Akademiji u Grazu, ali je od toga ipak odustao.
Nakon tri godine priprema uspio je upisati Muzičku akademiju u Zagrebu udaraljkaški odjel kod profesora Igora Lešnika, unatoč tome što nije završio ni osnovnu, ni srednju glazbenu školu.
– Imao sam malo iskrivljenu viziju kako to izgleda na Akademiji, a i dosta ‘zeznutog profesora’ koji je puno tražio, tako da sam od studija ipak odustao. Nisam baš imao ni uvjete za vježbanje tih svih udaraljki i instrumenata. Kod kuće sam imao samo vibrafon, a trebao sam vježbati i marimbu, ksilofon i sve druge udaraljkaške instrumente – kaže Vdović.
Nakon avanture s Akademijom, upisao je ‘online course’ za Drum Set na Berkley College of Music u Bostonu gdje je dobio certifikat ‘Specialist in Drums‘. Tamo je učio svirati razne stilove, od osnova do naprednih stilova sviranja bubnjeva, a profesori su mu bili uglavnom svjetske face. Na prste bi se dalo nabrojati Hrvate koji su polazili ovu prestižnu glazbenu školu, jednu od najboljih na svijetu, a Goran je jedini Koprivničanac kojemu je to pošlo za rukom.
Glazbene face
Svirao je svirao i surađivao s mnogim glazbenim sastavima – od Miroslava i Gordane Evačić, Mushroom Cluba, Ivana Grobenskog, Erika Vidovića, Anne Moor, The Gentlemana, Nebojše Buhin i Marija Rašića s kojima je surađivao na albumu Aftershock. Bio je član Big Banda Koprivnica u 90-ima, a kasnije i RHS Coolektiva. Puno je svirao i surađivao s Varaždincima, a s jazz sastavom Buzzers objavio je i album. Za njegov prvi susret s jazzom kaže da je kriv njegov dobar prijatelj, koprivnički glazbenik Ferdinand Buhanec s kojim je svirao u bendovima Fast Food i Behave Community.
Ispričao nam je kako je došlo do suradnje s Petrom Grašom. Goranov otac, koji je također bubnjar, u to je vrijeme svirao u bendu Davora Radolfija.
– Moj prijatelj Luigi Mjeda i ja išli smo s njima na neke gaže, družili se i tako je Luigi prvo počeo svirati s Radolfijem, a onda i u bendu Petra Graše. Nakon godinu dana počeo sam i ja svirati s Grašom, a povremeno i u pratećem bendu Danijele Martinović. Na jednoj gaži s Danijelom upoznao sam svog sadašnjeg vjenčanog kuma Maria Došlinca koji svira s Grašom već punih 25 godina. Stalno je tu bila neka sinergija, u tih 12 godina dosta je glazbenika iz našeg kraja sviralo u njegovom bendu – Matija Evačić, Igor Glavak, Vedran Krulić. Danas smo to Laura Mjeda kao prateći vokal i ja – kaže Goran.
Na turneji i na putu je skoro stalno, godišnje kombijem znaju proći i po 100.000 kilometara. Ponekad su u četiri dana znali obići gradove koji su međusobno udaljeni 1000 kilometara, a zna se dogoditi da od pet dana turneje tri dana provedu na putu.
Goran često vozi jer kaže da to jako voli, to mu je gušt, jako ga privlači sve što je na kotačima. S Petrom Grašom nastupio je u svim većim dvoranama i arenama diljem regije, ali i u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji. Dva puta su bili u Australiji, nekoliko puta u Kanadi, u New Yorku, Chicagu.
– Svirali smo jako puno, ne mogu se ni sjetiti svih mjesta i gradova u kojima smo bili. Atmosfera je svugdje odlična, nema tu neke razlike od grada do grada. Svugdje nas lijepo dočekaju, a zna se dobro i pojesti, posebno u Makedoniji i Srbiji – kaže Goran koji je pratio i brojne pjevače koji su bili gosti na Grašinim koncertima, od Severine, Željka Joksimovića, Tončija Huljića. Pozornicu su dijelili s brojnim estradnim imenima – Gibonnijem, Ninom Badrić, Prljavim kazalištem, Parnim valjkom, Crvenom jabukom, Halidom Bešlićem, Matom Bulićem i mnogim drugima.
Dobar šef
Za Petra Grašu Goran kaže da je jako muzikalan.
– Grašo je stvarno kao juke-box, sada da negdje sjednemo, da je tu klavir ili gitara, mogao bi svirati cijelu noć do jutra i drugi dan i još jednom. Kao šef je korektan. Kad uzmemo u obzir kakvi su sve poslodavci, privatnici i iskustva drugih, ne samo u glazbi, mislim da nam uopće nije loše i glupo bi se bilo žaliti. Vjerojatno bi moglo biti bolje, ali isto tako bi moglo biti i daleko gore – kaže Goran.
U svojoj vježbaoni ima četiri seta bubnjeva, a kaže da bi ih imao i više da ih ima gdje smjestiti. Svoj svaki slobodan trenutak kad je kod kuće koristi za vježbanje barem po sat vremena dnevno.
– Nije bitno provedeno vrijeme nego kako je iskorišteno, to mi je jako važno. Osjećam se krivim ako sam kod kuće i ne vježbam čak i jedan dan – kaže Goran.
Velika mu je želja da se u budućnosti više posveti edukaciji i studijskom radu jer za to sada baš i nema vremena. Glazba je njegov život, sviranje bubnjeva ono što ga ispunjuje, a jedan je od uistinu rijetkih glazbenika koji se u današnje vrijeme može pohvaliti da od toga i živi.
