Iako nas neko ugodno iznenađenje može obradovati, ima nešto i u radosnome iščekivanju kakva blagdana, obljetnice ili pak događaja kome se nadamo. Počesto je takvo iščekivanje važnije od same zgode. Sjetite se samo djetinjstva i rođendanskih proslava ili tuluma iz srednje škole. (Posve nevezano, ali tulum je posuđenica iz turskoga, u izvornome značenju „mješina za vino” – stoga ako se pomenutih tuluma ne sjećate dobro, znamo i zašto!)
Kada se pak radi o čemu neugodnome, najava je još važnija jer nas može pripremiti pa ćemo učiniti što možemo da ublažimo negativan učinak. Čak i kada ne možemo ništa učiniti da spriječimo neugodu, lakše nam je kada znamo što nas čeka. Istraživači su taj efekt pokazali i na golubovima, koji su manje negativno reagirali na elektrošok kada su znali da dolazi. (Ne pitajte!)
Najaviti dolazi stapanjem prijedloga na i glagola javiti. Javiti (se) pak dolazi od praslavenskoga korijena *(j)av, jednako kao i objava, javnost te pojava, ali i java „stvarnost”. Najaviti bi, dakle, bilo nešto kao „izvući na vidjelo” ili „učiniti stvarnim”. Rekonstrukcije staroslavenske vjere kazuju da su naši preci razlikovali stvarni svijet jav od svijeta duhova nav. Nav je vjerojatno bio svijet mrtvih i svijet demona, ali moguće i neka vrsta svijeta ideja, kao u platonizmu. Objavom čega, dakle, to nešto prelazi iz svijeta ideja u stvarni svijet, a najavom taj prelazak nagovještavamo – kako bi netko znao na čemu je.
I što onda reći kada se desi da ljude izbace iz stana bez prikladne najave? Onako „Imate tri tjedna da se iselite. Rušimo!” Mislite da se u Hrvatskoj to ne događa? Ma sigurno niste tako naivni. Ali, reći ćete, mora da se radi o beskrupuloznima privatnim stanodavcima! Ne bi valjda država tako postupila! Pa ne živimo više u „totalitarnome režimu”! Nećemo sad o tome, niti o činjenici da bi Vam se u ona mračna vremena doduše moglo desiti da vas izbace iz stana iz viših interesa bez suvišnih pitanja – ali bi Vam bez sumnje osigurali alternativni smještaj. O čemu se ovdje radi? O vlakovima.
Vidite, nije lako izgraditi prugu. Ona se naime pruža, dugačka je – evo u slučaju pruge Zagreb-Koprivnica skoro stotinu kilometra zračne linije! Nije ni čudo da je što rekonstruiramo desetljećima! A sad još i drugi kolosijek, ljudi. Pa tu su standardi! Nema sad veze što su Ameri spojili dva oceana prugom u šest godina još tamo u 19. st., niti što su Rusi tek nešto kasnije kroz sibirsku ledenu pustoš povukli najdulju željeznicu na svijetu, od preko 9,289 km u – da vidimo – od najave izgradnje 1891. do svečanoga otvaranja 1904., to bi bilo nekih 13 godina.
Nećemo sada govoriti niti o spoticanjima u iskorištenju EU fondova, u tu svrhu namijenjenih, ali bi možda ipak vrijedilo spomenuti da se, kako je to ipak dugoročan projekt, očekuje barem neka razina planiranja. Trebalo bi se, dakle, nešto ranije znati kuda će ići pružni prijelazi i što im stoji na putu. I nije u čitavoj priči bitno niti što je ne tako davno željeznička postaja Mučna Reka obnavljana, uključujući i neke možebitno nepotrebne zahvate poput nove kupaonice za osoblje (ne toaleta, već kupaonice s tuševima!), a sad se eto ruši jer baš tuda, razumijete, mora ići nadvožnjak. Ali malo je nezgodno što ta zgrada sadrži nekoliko stanova gdje žive neki ljudi. I od silnoga planiranja, dobili su najavu rušenja za ravno tri tjedna. Bez ponude alternativnoga smještaja. Dođe maltene kao potres, a znamo kako se to kod nas brzo sanira. Čak su i oni golubovi bolje prošli!
