Na jugoistoku Koprivničko-križevačke županije, u blizini rijeke Drave, smjestio se Ferdinandovac. Njegova izgradnja djelo je VII. kapetanije iz Đurđevca kada je u vrijeme Vojne krajine silovita rijeka Drava poplavila selo Brod na lijevoj obali. Od cara Ferdinanda V. iz Beča je naloženo da se za postradale mještane sagradi novo naselje na desnoj obali, zaštićeno od poplava. Već prije, tu su bili đurđevački konaki a na mjestu današnjeg centra sela rasla je hrastova šuma koja je do kolovoza 1844. godine posjećena. Vojska je tu sagradila naselje, a pukovnik Filipović i kapetan Rajmund Tarbuk su ga caru u čast, prozvali Ferdinandovac. U centru je ubrzo podignuta crkva posvećena svetom Ferdinandu, a u blizini je sagrađena i škola.
Prije Drugog svjetskog rata mjesto se kratko vrijeme zvalo Jelačičevo, no vraćeno mu je staro ime. Naselje se danas prostire na površini od pedesetak kilometara kvadratnih i obuhvaća nekadašnje zaseoke Lepa Greda, Bakovci, Kranjica, Tomica, Štorgač, Vaz, Pavljanci i Trepče.
Žitelji se uglavnom bave stočarstvom i proizvodnjom mlijeka te ratarstvom, a tu je još 1957. godine napravljena i prva bušotina za istraživanje nafte i plina u Podravini. U Ferdinandu, kako ga nazivaju sami mještani, ima i nekoliko obrta. Mi smo porazgovarali sa jednim od vlasnika radionice u kojoj za svoju egzistenciju zarađuje više mještana.
Milan Kolar rođen je u nedalekom selu Lepa Greda. Odrastao je uz oca Josipa koji je bio klesar, pa je i Milan završio klesarsku školu u Pakracu. Sa suprugom Anom ima sina Damira i kćerku Ivanku. Sin Damir također je klesar, a tradiciju će vjerojatno nastaviti i unuk Nikola.
– U Ferdinandovac smo doselili početkom osamdesetih godina proteklog stoljeća. Suseljani su se bavili poljoprivrednom proizvodnjom, a ja i kasnije sin Damir nastavili smo sa klesarstvom. Radionica je vremenom postajala sve veća, i danas imamo trideset zaposlenih – kazao je Milan. Dodao je i da nam nešto više o životu u selu može reći i rođeni Ferdinandovčan kojeg je za tu prigodu pozvao na ovaj razgovor.
Slavko Kenđelić uz oca Stjepana i majku Mariju odrastao je u rodnom selu gdje je kao nastavnik, a kasnije i ravnatelj u osnovnoj školi proveo čitav radni vijek.
– Šezdesetih godina proteklog stoljeća u našoj školi bila su po dva razreda za svaku godinu osnovne škole, a u svakom razredu je bilo od dvadeset do trideset učenika. Gotovo svaka kuća imala je nešto malo zemlje, par krava, nekoliko svinja i perad, i od toga su mogli živjeti. Obitelji su bile brojnije, i bilo je više djece. Sve se radilo ručno, a susjedi su jedni drugima pomagali. Kada se ‘mašinalo’ odnosno vršilo žito, išlo se redom cijelom ulicom. Pšenica se spremala na tavan, a kada se osušila išla se ‘pajtlat’.To znači da se pšenica natovarila na kola i vozila u Kovačičev mlin u Sesvetama. Neki su na pajtlin išli u Kovačev mlin na Dravi ili na vodenicu čiji je vlasnik bio Franjo Repić. U selu je bila Poljoprivredna zadruga koja je također imala mlin, ali samo za kukuruz“, kazao je naš sugovornik. Kad u selu još nije bilo struje, jedina rasvjeta bila je svijeća ili svjetiljka na petrolej.
– Mi smo u kući imali samo jedan lampaš, i kad je otac na večer išao van ili u staju, majka i ja smo ostali sami u mraku, a ja sam u strahu čekao da se otac vrati sa svjetlom – prisjetio se Slavko.
U naselju su i prije Drugog svjetskog rata bile trgovine u vlasništvu Židova Visburgera i Maluendera, a kasnije je u selu bilo šest dućana i četiri gostionice. Naši sugovornici prisjetili su se tih davnih vremena kada gotovo da i nije bilo nikakvog otpada. U dućan se išlo samo po nekoliko neophodnih potrepština i namirnica. S praznom staklenom bocom išlo se po petrolej, kupila se germa, brašno, sol i šećer, obavezno kutija šibica te još po koja namirnica. Nije bilo plastičnih boca ni vrećica, a tih nekoliko škrnicli na kraju se spalilo u peći, kazali su nam sugovornici pokušavajući dočarati negdašnju ‘čistoću’ seoskog života. Nekad su krave i svinje išle na ispašu na livade i u šumu, a vodili su ih seoski Kanasi. To su bili siromašniji mještani koji su za plaću u naturi vodili stoku. Po povratku, svaka je krava znala gdje je njezin dom i sama je sa ceste skrenula u svoje dvorište.
Putovi su bili neasfaltirani, a glavna cesta za ljetnih vrućina polijevala se naftom kako bi se što manje dizala prašina. Kasnije je selo asfaltirano, no asfalt iz tog vremena zimi je mokar jer je tehnologija bila drugačija i prvo se cesta betonirala, pa nakon toga asfaltirala.
Godine 1947. u selu je osnovan nogometni klub Borac, čiji su igrači kasnije bili i Franjo Baletić, Franjo Benko, Petar Benko, Slavko Prevedan, Željko Dudašek, Pero Oberan, Franjo Potroško i još neki. Do podne su kosili i uređivali igralište, a poslije podne igrali nogomet, a danas su mnogi od njih uspješni privrednici, prosvjetni radnici ili političari. Struju su mještani dobili oko 1957. godine. Tih godina u selu je bilo i nekoliko zanatlija. Franjo Čerkez, Josip Kolar, Ivan Repić i Ivan Horvat bili su zidarski poduzetnici, a i u obitelji Kolar bilo je mnogo zanatlija. Pero Kolar i Jakop Kolar i Pavlović bili su ‘šlosari’, a Mijo Debeljak i Ivan Čordašev bili su stolari. Mirko Žibrek i Inđić čije ime ne znamo, bili su krojači, a poznati užar bio je Josip Đeri. Svoje proizvode, zanatlije su prodavali na mjesečnom sajmu koji je ukinut početkom šezdesetih godina.
Prvi TV program mještani su gledali u zgradi starog društvenog doma gdje je bila seoska čitaonica u kojoj je radio Slavko Hrvojić. Do kraja sedamdesetih godina, u Ferdinandovcu je radilo kino Drava, a kinooperater je bio Ivan Duković. U centru sela bio je razglas na kojemu je nakon nedjeljne mise Slavko Hrvojić čitao oglase tko i gdje što prodaje. Poljoprivredna zadruga osim mlina, imala je i pilanu i prve traktore.
U sjećanju iz djetinjstva mještanima je još uvijek Tončina Smolekov, dobar čovjek koji se često šalio sa djecom. Dobro pamte i neobično jakog muškarca kojeg su zvali Lugarec. On je bez problema mogao nositi četiri vreće cementa, a ostao je zapamćen i po anegdoti kada se jedne noći od kiše sklonio u spremištu na groblju. Nakon njega, tu su se sklonili i milicionari koji su vršili patrolu u selu. Kada je jedan od njih upitao koliko je sati, Lugarec je iz mraka odgovorio; pola dvanaest, a ‘snage reda’ pobjegle su glavom bez obzira.
U društvenom domu na zabavama nekad su svirali i poznati Lengeri, a Ferdinandovac je imao i svoje muzičare. Na zabavama su svirali Mirko i Ivan Žibreg, Stjepan Posavec i Ivan Vrabec, a kasnije Franjo Flamaceta, Slavko Živko, Slavko Jendrašec i Luka Kovačev.
Ferdinandovac je danas općinsko središte, i ima liječničku ambulantu, zubara i veterinare. Tu je osnovna škola, crkva i dječji vrtić, vatrogasni i društveni dom. Naselje je noću osvijetljeno štedljivom LED rasvjetom, a na groblju je i mrtvačnica. Stočarstvom i proizvodnjom mlijeka na veliko bave se Franjo Kenđelić, Božidar Jedrijev, Zdravko i Denis Hrojić, Igor Liščak, Dino Pintarić, Ivica Hrojić, Živko Ivica, Ivan Hodić, Franjo Fuček, Zdravko, Slavko i Ivan Patačko, a Tomislav Tomašek bavi se ratarstvom. Dragan Nađ uzgaja povrće. Većina mještana je stalno zaposlena u nekoj tvrtki, a mnogi za svoje potrebe uzgajaju i vinovu lozu. Osim nekoliko obrtničkih radionica, tu je i tvrtka za proizvodnju ortopedskih pomagala u vlasništvu Ivice Kovača u kojoj je zaposleno tridesetak mještana.
Unazad četiri godine, pod vodstvom načelnika Vjekoslava Maletića povučena su znatna sredstva od Europskih fondova. Napravljena je kompletna energetska obnova zgrade Općine Ferdinandovac. Uređen je društveni dom, uređeno i ograđeno groblje i asfaltirane nerazvrstane ceste. Uređeno je nogometno igralište, a u tijeku je i sanacija smetišta. Ferdinandovac ima vodovod i plinovod, a mještani uskoro očekuju i kanalizaciju.
