Jaki pljusak nije nas odvratio od puta iz Koprivnice prema Kalničkom Prigorju i nakon četrdesetak minuta vožnje automobilom ušli smo u Ivanec Križevački. Na najvišoj točki nadmorske visine od 227 metara, naselje se prostire na površini od oko četiri kilometra kvadratna. U 13. stoljeću na ovim su prostorima živjeli templari i kanonici sv. Groba jeruzalemskoga – sepulkralci, a ukinućem njihova reda posjedi su pripali ivanovcima, redu svetog Ivana. Njihovu prisutnost potvrđuje i toponim Ivanec pa je vjerojatno po njemu i ovo naselje dobilo ime. Stanovništvo je prije bilo mješovito, rimokatoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, no danas ovdje žive pretežito rimokatolici. U novije vrijeme, Ivanec Križevački najviše je stanovnika imao 1948. godine kada je popisano 465 žitelja. Kuće su uglavnom podignute uz cestu, a nekoliko obitelji živi i u odvojcima Gmajde i Krčevine.
Na svom putu, zaustavili smo se pred kućom nasuprot društvenog doma gdje su nas na svom obiteljskom gospodarstvu dočekali supružnici Marina i Josip Lukačić. S njima živi i radi i sin Ivan koji studira na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Kći Petra i njezin suprug Mladen imaju malog Patrika i žive u naselju Jarčani, no u vrijeme našeg posjeta, Patrika je čuvala baka Marina. Obitelj Lukačić bavi se mješovitom poljoprivredom. Na farmi imaju oko 140 junadi te dvije mliječne krave. Za ishranu stoke obrađuju tridesetak jutara zemlje, na kojoj siju pšenicu, kukuruz, ječam, soju i tritikal. Za obradu zemlje imaju svu potrebnu mehanizaciju osim kombajna, a u dvorištu su parkirani i traktori, stari Zetor, i vidno noviji i jači New Holland.
– Za jednu sjetvu, za sjemenje, gnojidbu i gorivo uložimo oko 50.000 kuna i onda čekamo kakvo će biti vrijeme – kazali su nam domaćini naglasivši da mještanima mnogo štete rade i divlje svinje kojih je sve više.
– Počeli smo od moje djedovine. Od novca za mlijeko od par krava, nekoliko godina smo kupovali materijal za novu kuću. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća srušili smo staru kuću i započeli izgradnju novog gospodarstva. Prije kuće podigli smo staju i štagalj, a izgradnja kuće došla je na kraju. U to vrijeme bilo je teško doći do građevnog materijala, na čiji se dolazak u trgovine čekalo mjesecima. Cigle je donekle još i bilo, no za cement i crijep mnogi su trebali i ‘vezu’ u trgovini. Mi smo imali sreću, jer ja imam veliku familiju koja mi je pomagala pa nismo trebali plaćati radnike. U to se vrijeme sve radilo ručno. Lopatama smo kopali temelje i podrum, a i beton se miješao ručno. Moji rođaci Đuro Topolko i Đuro Šilvester radili su u građevinarstvu i imali potrebno znanje, pa nismo trebali plaćati niti zidara ni tesara – kazao nam je Josip.
Mještani su i inače jedni drugima rado pomagali u svemu. Zajedno su okapali vinograde, kukuruz, kosili pšenicu i brali kukuruz. Pomagali su si i u izgradnji novih kuća koje su masovno gradili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U selu su bili i razni majstori. Mrvčić čije ime nismo saznali, bio je stolar, a Joško Kragulj bio je cimerman. U to su vrijeme u selu radile čak tri pilane čiji su vlasnici bili Čubić, Milutin Preradović i Milan Petrić. Drago Međimorec bio je šuster, a Anđelko Međimorec je sa vrbovom šibom oplitao staklene boce za vodu i rakiju, te radio i koševe za kukuruz. Majdak je imao konje i kočiju u kojoj su se na vjenčanje vozili mladenci. Naselje je imalo trgovinu i caffe bar čiji je vlasnik bio Stjepan Lukačić. Osamdesetih godina u Ivanec su mladi iz drugih mjesta dolazili u caffe bar Katarina u vlasništvu Katarine Čevisek.
Nakon napornog rada, suseljani su se rado družili i u vinogradima. U poslijepodnevnim satima kada je stoka bila nahranjena, mještani su u torbe stavljali kruh i špek te kretali prema brdu Garić gdje su uz piće i priče u klijetima provodili večernje sate. Djeca su vodila stoku na ispašu na livade Berek i Pješčinke, a kupali se i lovili ribe i rakove u potoku Glogovnica na kojemu je bila i Lajkova vodenica. U Ivancu Križevačkom izvire i potok Vrtlin koji protječe kroz grad Križevce i kod Cubinca utječe u Glogovnicu. Kroz selo je prolazila i ‘štreka’ (pruga) kojom je do rudnika ugljena u Kloštru Vojakovačkom vozio čiro u kojem su bili mještani koji su za kruh zarađivali kao rudari. Osim u rudniku, mještani su radili i u građevinskim tvrtkama u Križevcima i na željeznici, no svi su se oni bavili i poljoprivredom. Mnogi se rado sjećaju razdoblja kada se od kooperacije moglo dobro zaraditi.
– Onaj tko je htio hraniti tovljenike za Podravku, od Milorada koji je radio u zadruzi u Velikom Pogancu mogao je unaprijed podići robu ili novac za tov – čuli smo od mještana.
Naselje je struju dobilo početkom pedesetih godina, a mještani su sami morali dati bandere za električne vodove. Stjepan Petrić ubrzo je kupio i prvi radio prijemnik. Drugi Stjepan Petrić koji je radio na željeznici, sedamdesetih godina kupio je televizor pa su mnogi mještani prvi tv program gledali u njegovom domu. Prije pojave televizije, žitelji su se u slobodno vrijeme družili i na zabavama u privatnim kućama. Saznali smo i da je u to vrijeme postojao glazbeni sastav Truli panji u kojima su svirali Ivo Babić i Stevo Babić. Osim na kućnim zabavama, muzika je obavezno svirala i na Ivanj“ na proštenju kod raspela posvećenog svetom Ivanu. Sedamdesetih godina u selo je došao i prvi traktor ‘englezer’ kojeg je vozio ponosni vlasnik Josip Sučić. Božo Čubić koji je imao mlin na struju, kupio je i dreš, a kasnije i kombajn kojima je dugo vremena pružao usluge mještanima. Dreš je imao i Milan Babić. Žitelji su 1968. godine podigli društveni dom. Materijal i građu sami su nabavljali a u gradnji su sudjelovali Milan Petrić, Milan Ameralić, Milutin Preradović, Marijan Lukačić, Stjepan Lukačić i mnogi drugi. Mladi su u njemu često organizirali zabave, a dom je nedavno uz pomoć Grada Križevaca i obnovljen.
Iz centra naselja došli smo i do kapelice u odvojku Krčevine. Kapelicu je podigao mještanin Pavlinko koji je za vrijeme prvog svjetskog rata bio zarobljen u Sovjetskom Savezu. Tri je godine iz zarobljeništva putovao do rodnog sela, i u znak zahvale sam podigao ovu zavjetnu kapelicu.
Ivanec Križevački dio je Grada Križevaca od čijeg je centra udaljen oko šest kilometara. Naselje ima struju, javnu rasvjetu i spori internet. Još uvijek nema vodovod, plin niti kanalizaciju. Cesta za Čabraje i Vojakovac građena je 1975. godine, a nakon 1995. godine je i asfaltirana. Cesta koja vodi prema Velikom Potočecu je sanirana i prohodna, a i ona koja vodi do Gornje Glogovnice u kojoj je i groblje, nasipana je šljunkom, no nikako da se asfaltira. U naselju je rođen župnik Miško Majdak i saborska zastupnica Ljubica Lukačić. U Ivancu danas živi ukupno 280 stanovnika, od toga čak tridesetoro djece. Niže razrede pohađaju u Donjoj Glogovnici a više u Gradu Križevcima. Najstarija mještanka je Ljubosava Babić koja ima 93 godine, a najstariji mještanin je godinu dana mlađi Josip Lokotar. Dan prije našeg posjeta, 16. svibnja, od majke Vesne i oca Željka rođen je i najmlađi stanovnik Mateo Brezovec. Naselje u kojem je donedavno godišnje tovljeno više od tri tisuće svinja, danas nema niti jedne farme svinja. Osim naših domaćina, još deset obitelji ima po dvije krave za mlijeko, a većina žitelja je stalno zaposlena.
