Ovog tjedna navršilo se 90 godina od formiranja umjetničke grupe Zemlja, skupine likovnih umjetnika lijevog socijalno-političkog usmjerenja i izrazito figuralnog izraza koji su ostavili dubok trag u nacionalnoj povijesti umjetnosti. Tim je povodom u koprivničkoj Galeriji Mijo Kovačić održano i predavanje povjesničara umjetnosti Marijana Špoljara na kojem je istaknuta važnost djelovanja ovog umjetničkog kolektiva te povezanost Zemlje i Podravine koja je danas možda i premalo naglašena.
Mladi slikari, kipari i arhitekti predvođeni Krstom Hegedušićem i Dragom Iblerom u šest godina koliko su djelovali (grupa je osnovana u Zagrebu krajem veljače1929., a djelovala je do 1935., kada ju je ondašnji režim zabranio) priredili su više zajedničkih izložbi zagovarajući socijalnu usmjerenost umjetničkog izraza te stvaranje autentične umjetnosti koja nije odvojena od spoznaje stvarnosti i društvenog konteksta. Ta je premisa vidljiva i u manifestu Grupe u kojem je naglašeno kako treba živjeti životom svog doba te u tom duhu i stvarati. Uz Krstu Hegedušića kao glavnog promotora Zemlje, veliku ulogu imao je i Miroslav Krleža koji je prema Špoljaru izvršio presudni utjecaj na kolektiv.
– Idejni otac pokreta i naročito slikarstva Krste Hegedušića je Miroslav Krleža i njegova literatura koja je nastala na temelju njegovih boravaka u Podravini. Pisma iz Koprivnice i ostali zapisi koje je pisao 1920-ih godina postale su predložak Hegedušiću i ostalim „zemljašima“ u njihovom likovnom izrazu koji je bio izrazito socijalno intoniran. Krleža je bio duhovni otac svega što se zbivalo oko Zemlje, on im je dao žestinu koju su oni preuzeli u svojem slikarstvu – smatra Špoljar.
Za formiranje kolektiva, osim književnih djela, pisama i Krležinih članaka (posebice onaj objavljen u Jutarnjem listu – kritika pojave slikara Georga Grosza 1926.), važan je bio i Hegedušićev boravak u Parizu u kojem je djelovao dvije godine. Tamo se susreo s Leom Junekom s kojim je razrađivao ideju o autentičnom izrazu koji je u suprotnosti s umjetnosti koja dolazi i nameće se izvana. Tamo je otkrio i slikarstvo Brueghela, koji je u 16. stoljeću slikao ono o čemu je Krleža pisao, što je postalo temelj njegove likovne vizije, a upoznao je i tehniku slikanja na staklu što će kasnije utjecati i na pojavu naivne umjetnosti u Hlebinama.
Za nastanak Zemlje bitna su četiri elementa, naglašava Špoljar, koja potvrđuju kako kolektiv nije bio jednoznačna grupacija ukalupljenih umjetnika.
– Prvi je neosporni „kajkavski supstrat“ na koji možemo biti izuzetno ponosni, no kojeg smo nedovoljno svjesni jer on je u temeljima epohalnih kulturalnih stvari u Hrvatskoj. Tu je flamanski element preko Breughela i sličnost belgijskog pejzaža i arhitekture s našim podnebljem, zatim kritički element njihovog slikarstva koje se konfrontira s društvenom stvarnošću i opisuje moralnu i društvenu krizu 1920-ih te pariško slikarstvo i kolorit koji zemljaši preuzimaju u izričaj iako su odbacivali ideju uvoza zapadnjačkog umjetničkog utjecaja – pojasnio je Špoljar.
Članovi Zemlje su se oslanjali na vlastitu tradiciju i na duhovni milje sredina iz kojih su poticali što su i ugrađivali u vlastite umjetničke orijentacije, a ideološka baza na kojoj su temeljili svoje djelovanje je bila borila protiv lažnih vrijednosti i estetskog smjera larpurlartizma.
– Njihov je program sigurno bio i autocenzuriran jer su nastali ubrzo nakon uspostave šestosiječanjske diktature, a frapantno je da su se održali i da nisu radili nikakve ustupke vlasti, čime nisu izgubili oštricu u svojem izričaju. Umjetnički kontekst tog vremena se promatra kroz stabilizaciju poetike nakon avangardnih tendencija te kroz val neoekspresionističkih nastojanja, a u kojem su mladi zemljaši željeli pokazati da se može kreirati autentični izričaj i vlastita umjetnost koja će se temeljiti na našoj povijesti, ljudima i pejzažu – naglasio je Špoljar.
Zemlja i Krsto Hegedušić su najvažniji element i u formiranju naivnog slikarstva te Hlebinske škole jer Hegedušić je nakon povratka iz Pariza počeo raditi sa slikarima Franjom Mrazom i Ivanom Generalićem u Hlebinama 1930-te godine gdje je gradio svoju poveznicu s Podravinom, ne samo u organizacijskom već i u stvaralačkom i simboličkom smislu.
– Dvorište kuće Krste Hegedušića je bilo kulturni centar u kojem su boravili brojni slikari, kulturnjaci, politički disidenti onog vremena. Krsto i njegov brat Željko imali su veliku poveznicu s Hlebinama, ondje su živjeli dio života te se vraćali na praznike, a utjecaj koji su izvršili na nastanak naivnog slikarstva je dobro poznat te ne treba posebno ni naglašavati koliko je izuzetan i presudan – istaknuo je Špoljar.
Grupa Zemlja je tijekom svog djelovanja čvrsto zadržala izričaj koji proizlazi iz društvenog i političkog konteksta vremena u kojem su radili. To se nastojanje održalo i do zadnje neodržane izložbe u Umjetničkom paviljonu koju je zabranila policija 1935. godine.
– Zemlja je bila rastrgana poetičkim odnosima samosvjesnih velikih autora koji se nisu mogli ukalupiti u jedan stil razmišljanja. Iako su bili ljevičari nisu se utopili u ideologiji proleterske kulture i instrumentalizirane umjetnosti, koja poetiku želi staviti u funkciju političke ideologije. Raspad počinje čuvenim predgovorom Podravskim motivima gdje se Krleža jasno razračunava s neistomišljenicima na ljevici. U svemu tome Hegedušić se tek sredinom 1950-ih godina ponovno pronašao, a do tada nije naslikao poštenu sliku jer ako bi nastavio zemljaško slikarstvo zvali su ga trockistom, a ako je slikao nešto drugo rekli su da je modernist koji ne pripada tom pokretu. No, sredinom 1950-ih usvaja novi stil na tragu novog realizma i radi epohalne stvari – istaknuo je Špoljar.
Socijalno intonirana umjetnost je danas nastavljena u najradikalnijoj suvremenoj umjetnosti, no spomen na Zemlju i njezin utjecaj i dalje živi.
– Ostaje nam da održavamo svijest o značenju koje je Grupa imala ne samo na nacionalnom nivou, nego i na lokalnoj razini. Nismo imali veći i značajniji pokret i osobe koje su uključene u likovni izraz i ideologiju. Na to trebamo biti ponosni jer riječ je o uistinu epohalnoj činjenici i pojavi koja je potekla iz našeg kraja – zaključio je Špoljar.
