Zanimala vas politika ili ne ipak će gotovo svatko od nas imati potrebe da kaže ponešto o aktualnom hrvatskom predsjedniku. Oni zaraženi politikom, bilo u praktičnom smislu, kao dio njezina operativnog mehanizma, bilo kao ovisnici od medijskog bombardiranja, koji ne propuštaju ni jedan Dnevnik ili Otvoreno, znati će dakako za niz uvijek friških predsjednikovih eskapada. Većina nas, već pomalo umornih od političke svakodnevice, registrirati će tek nešto što je svojom posebnom bizarnošću iskakalo iz sada već rutiniziranih Milanovićevih performansa i doskočica.
U moru onih nerazumljivih, neobičnih, nepotrebnih i štetnih postupaka posljednja me je predsjednikova gesta napokon pozitivno iznenadila: došao čovjek u planinarskoj opremi, uznojen nakon dužega pješačenja na lipanjskome suncu, do spomen obilježja bitke na Sutjesci te ondje, u Donjim Barama, u povodu nacionalnog Dana antifašističke borbe, položio vijenac za 3000 poginulih partizana, u velikoj mjeri dalmatinskih boraca. Bez obzira na to što se može zamjeriti mjerenje krvnih zrnaca mrtvima, pa i (preko)brojnost predsjednikove pratnje, nesumnjivo je da je već službeno podsjećanje na tu povijesnu bitku pozitivni presedan, a da je takav običan, nekonvencionalni, ljudski čin bolji, pa ako hoćete i simpatičniji i civiliziraniji od onoga mnoštva protokolarnih, s lažnim patosom i ispraznim riječima začinjenih komemoracija, polaganja vijenaca i obilježavanja obljetnica.
Premda je Milanović sličan postupak napravio prije nekoliko godina i za žrtve Križnoga puta iz 1945. godine, poruka je ovoga čina ipak drugačija: u Teznom se odala počast mrtvima, s priznanjem za zločin, zato što su ubijeni bez suđenja, ali pripadnicima poražene vojske jedne profašističke, kvislinške države dok je na Tjentištu polagan vijenac za one koji su poginuli u borbi protiv najvećega zla 20. stoljeća. Tom distinkcijom nije učinjena nepravda prema mrtvima, ali je heroizam žrtve postavljen u povijesni i civilizacijski kontekst. Jer, ako zgulimo svaku ideologijom opterećenu ili emocijama prožetu priču o Drugom svjetskom ratu u nas, mora izaći sasvim jasan zaključak o povijesnoj krivdi i o povijesnoj pravdi. Upravo tako kao što se događa s jednim drugim aktualnim ratom, onim u Ukrajini. Sam čin na Sutjesci, pak, svojom ‘običnošću’ možda može biti pouka i orijentir za budućnost: ne radimo iz tih ‘polaganja vijenaca’, pa i u povodu Domovinskog rata, ceremonijalnu svetkovinu u kojima forma prekriva sadržaj, a mimikrija lašti istinu, nego učinimo iz njih mjeru osobnog, etičkog čina. Pa čak i onda kada na simboličkoj razini predstavljamo zemlju, naciju ili skupinu ljudi.
/ FOTO WIKIPEDIA
U dugim godinama prije raspada Jugoslavije, ratovanje na tromeđi BIH, Hrvatske i Crne Gore, zbirno nazvane Bitkom na Sutjesci, bile su obilježene masovnim mitinzima, ‘bratstvima boraca i omladine’, protokolima, Kozaračkim kolima, delegacijama i klanjanjima. Sigurno je među tih stotine tisuća posjetilaca bilo puno i onih koji su ovdje došli u miru i s pijetetom odati počast palima, pa i mnoštvo onih koji su u ovim bosanskim brdima izgubili djecu, očeve, braću ili sestre. Njima nije trebala masovka s dirigiranim protokolom i crnim limuzinama. Trebala im je tišina i mir da bi mogli ‘ćuti’ glasove svojih. Jer, te glasove možete ‘ćuti’ samo ako ste sami i ako je vaša posjeta stratištu izraz moralnoga duga, a ne patriotska obaveza ili zavjet da ‘s Tvoga puta ne skrećemo’. Osjetio sam taj memento prostora davno, sredinom sedamdesetih, kada sam se za kasnoga ljeta zatekao na Tjentištu i uspeo na šumovito brdo iznad sjajnoga spomenika Miodraga Živkovića. Od onda pamtim svaki trenutak: upravo je prestala lagana ljetna kiša, s krošnje su padale tople kapi, čule su se neke udaljene detonacije, a ptice započinjale svoje predvečernje kliktanje. Nigdje nije nikoga bilo, već su sve eskurzije napustile Dolinu heroja, a ja sam sjedio u šumi i mislio o veličini žrtve. Duboko vjerujem da je i hrvatski predsjednik, onako umoran, zadihan i oznojen imao sličan osjećaj. Time se, međutim, u očima jednog njegovog nebitnog prijašnjeg glasača ne briše odgovornost za sve sve ono ružno i nepotrebno što je u proteklih nekoliko godina unio u javni i politički život ove zemlje. Ali, njegovom je nekadašnjem glasaču danas, ako ništa drugo, malo lakše na srcu.
