Ivan Dinjar rođen je prije 72 godine u malom selu Pece nedaleko Budinščine u Hrvatskm zagorju. U Koprivnicu je doselio prije 53 godine i osnovao obitelj. Sa suprugom Ljubicom ima tri sina; najstariji je Srečko, nakon kojeg su rođeni i blizanci Darko i Davor. Koprivničancima je Dinjar poznat po mnogočemu. Još u bivšoj državi bavio se politikom nastojeći na taj način utjecati na boljitak oko sebe, no to ga je ponekad skupo stajalo. Prema njegovim riječima, uvijek je nastojao poštivati moralne vrijednosti i brigu o čovjeku. Na žalost, zbog takvog stava često je imao problema.
Osamostaljenjem Hrvatske, Ivan Dinjar se nastavio baviti politikom i u novoj državi. Bio je u prvom sazivu Općine Koprivnica, a nakon toga i u Poglavarstvu Grada Koprivnica. Do 2005. godine bio je vijećnik u Gradskom vijeću, no odustao je od politike i posvetio se „lakšim“ stvarima, i pisanju „za svoju dušu“. Od mladosti je volio čitati, ali i pisati, pa je dugo vremena novinarske tekstove objavljivao u željezničkim novinama. Kasnije, njegovi tekstovi čitali su se u lokalnim novinama, pa i u našem „Glasu“.
– U željezničkim novinama pisao sam o događanjima vezanim uz rad željeznice, a u vašem glasilu kritički sam pisao o zbivanjima koja tada nisu bila dobra – kazao je naš sugovornik prigodom susreta u njegovoj klijeti na Zvirišću, nedaleko središta Koprivnice. Odlaskom u mirovinu Ivan je sve češće počeo pisati i pjesme za koje nije imao vremena u mladosti. Tako je 2012. godine svjetlo dana ugledala njegova zbirka pjesama „Kad duša priča“. Većina pjesama pisana je na kajkavskom, a manji na urbaniziranom štokavskom narječju, u kojima Ivan opisuje život u svoja dva zavičaja; Zagorju i Podravini.
– Prošle godine, također u nakladi Matice Hrvatske – ogranka u Koprivnici, iz tiska je izašla i zbirka pjesama „Biserje na dlanu“ u kojoj mlađoj generaciji čitatelja nastojim približiti protekla vremena – kazao je i objasnio kako su to bila vremena kada su na našim poljima krave vukle kola, plug ili brane, a traktor je bio prava rijetkost u selu. Glavni poljoprivredni alati bili su drvene rasuhe, zubače (grablje) i vile, a u gotovo svakoj kući bio je i kolovrat kojim su vrijedne žene u večernjim satima prele umjesto da krate vrijeme pred televizorom ili računalom. Minijature ovih predmeta uredno su poredane i izložene na policama u klijeti našeg domaćina.
– Kako bih sačuvao uspomenu na ta protekla vremena, počeo sam iz drva izrađivati minijature starih poljoprivrednih alata na selu. Moj otac Mirko bio je samouki majstor koji je za cijelo selo izrađivao drvene rasuhe, zubače, drvena kola i razne druge uporabne predmete od drva. Uvijek sam bio uz njega i gledao kako on to radi, pa sada s lakoćom izrađujem makete koje vidite. Kako sam radni vijek proveo na željeznici, na te dane podsjeća me i ova drvena derezina kakve su se nekada mogle vidjeti na pruzi – objasnio je Ivan Dinjar koji uz sve to ima i vinograd koji s ljubavlju obrađuje, a iz voća koje raste u njegovom malom voćnjaku, peče i kvalitetnu rakiju. Da je i u tome vrlo uspješan, svjedoči i nekoliko diploma iz kojih je vidljivo da je na izložbi njegova rakija vilijamovka proglašena zlatnom, a i za vino je dobio srebrnu medalju.
