Poznata koprivnička obrtnica Sanja Savka za Glas Podravine i Prigorja progovorila je o svojih 25 godina poduzetništva. Za one kojima naša sugovornica nije poznata, za početak ćemo kazati da je riječ osobi koja posjeduje obrt za uslužne djelatnosti te je ujedno i direktorica građevinske tvrtke Target koju je kao povratnik iz Australije otvorio njen suprug.
Krenimo od građevinske tvrtke, kako ste se našli u tom poslu?
Na zov domovine, suprug se vratio u Hrvatsku i investirao u građevinski posao. Imenovao me je za direktoricu firme i od onda počinje naša borba za opstankom u građevinskom sektoru. Mislim da smo se dokazali u nekoliko navrata, a da smo uspješni svjedoči i činjenica prema kojoj nikad nismo bili dužni državi, radnicima niti dobavljačima. Nismo koristili poticaje ni bilo koju drugu pomoć. Kako je rasla firma, tako smo gledali da dio naše zarade podijelimo s društvom u kojem živimo.
Bit ću nepristojan i zamoliti vas da nam konkretno kažete, na koji ste način dio zarade podijelili sa svojim sugrađanima?
Nije pristojno ni hvaliti se onime što darujete, ali reći ću da je tvrtka Target svojevremeno o svom trošku nabavila tlakavce i postavila ih od zgrade Hrvatskog zavoda za mirovinsko, koje se nalazi u Ulici hrvatske državnosti, pa sve do raskrižja s Florijanskim trgom. Za taj posao nismo tražili niti jedne kune. Želja nam je bila ukloniti klimave betonske ploče kako naši sugrađani ne bi polomili noge i nanovo opločiti pješačku stazu.
Sigurno vas nakon toga gradska vlast čuva kao kap vode na dlanu.
Hahaha, možete misliti. Čak nas ne zovu na božićni domjenak. No nije to slučaj samo s koprivničkom vlasti, jednako se ponaša i županijska. Da smo tvrtka s dubiozama, dugovima prema državi i dobavljačima, sigurno bi se političari voljeli fotografirati s nama. Ovako, niti da bi nas se sjetili u vrijeme protokolarnih druženja. Vjerujte mi, meni nije do naslikavanja s političarima, ali mi je žao što se drugim obrtnicima koji to zaslužuju ne ukazuje bar ta protokolarna podrška.
Je li Target mala građevinska tvrtka?
Danas zapošljavamo 12 ljudi, dakle o nama ovisi jednak broj obitelji.
Koliko je meni poznato, vi ste socijaldemorat. Griješim li?
Jesam, ali to ne znači da sam zbog svog političkog opredjeljenja lišena kritičnosti prema onima koji vode ljevicu, bilo na lokalnoj ili na nacionalnoj razini. Ne postoje naši i vaši, samo oni koji su uspješni, manje uspješni ili neuspješni. Prema „svojima“ valja biti najkritičniji ako želite da budu uspješniji.
Očito je da baš niste pretjerano naklonjeni današnjoj koprivničkoj vlasti. Kakva su bile prethodne, odnosno koju smatrate najuspješnijom?
Definitivno onu koju je predvodio Zvonimir Mršić. On je čovjek koji, osim što je imao liderske sposobnosti, znao je slušati sugrađane i prihvatio bi svaki savjet kojeg je smatrao valjanim. Nikad neću zaboraviti njegov poziv obrtnicima da sudjeluju u razvoju Koprivnice. Bio je to iskreni poziv, ne tek deklarativna objava kojom se želi umiliti glasačima.
Nakon svega što ste rekli, znači li to da je županijska vlast koju čine Mreža i HDZ kvalitetnija od lijeve koprivničke?
To nije niti blizu istini. Županijska vlast oličenje je nesposobnosti. Nerijetko imam osjećaj da je vode ljudi koji su izgubljeni u prostoru i vremenu. Čak su toliko nesposobni da ne znaju iskoristiti priliku u kojoj im se nudi donacija. Što drugo da vam kažem.
Imate li vi dokaza o ovome o čemu govorite?
Ne govorim u prazno. Sve što tvrdim mogu potkrijepiti dokazima pa tako i ovu tvrdnju da nisu sposobni prihvatiti vrijednu donaciju.
Otkrijte nam o kakvoj se donaciji radi?
Vrijednoj između 60.000 i 80.000 kuna. Tolika je vrijednost opremanja školskog praktikuma. Da pojasnim, prije otprilike dvije godine zamjeniku župana Ratku Ljubiću predložila sam da Obrtnička škola u Koprivnici otvori smjer za uslužne djelatnosti. Tu bi učenici stjecali znanja i vještine iz manikure, pedikure, masaže, depilacije i sličnog. Kazala sam da sam spremna od nule pa do kraja o svom trošku opremiti školski praktikum. Ljubić i ravnatelj Zlatko Martić samo su kazali da će vidjeti što će učiniti s mojim prijedlogom. Nakon toga nitko od njih više mi se nije javio. Čak se iz Županije nisu udostojali odgovoriti na moje pismo u kojem sam im iznijela prijedlog o otvaranju novog smjera i donaciji praktikuma. Sve što su trebali napraviti jest da zatraže od Ministarstva znanosti i obrazovanja odobrenje za otvaranje novog smjera što oni očito nisu učinili.
Znači vaš prijedlog je prohujao s vihorom?
Na sreću nije jer mi se uskoro javio ravnatelj Strukovne škole Đurđevac Darko Špoljar iskazavši interes za suradnju. Pitao je može li sa zamjenicom ministrice navratiti u moj pedikerski obrt. Sve se brzo odvijalo i danas učenici iz Koprivnice putuju u Đurđevac ne bi li postali uistinu školovani pedikeri koji izlaskom iz obrazovnog sustava odmah nalaze posao ili ga sami pokreću.
Danas predajete u istoj školi?
Da, predajem stručne predmete iz pedikerstva kao stručni suradnik jer se ne želim odreći svog obrta.
Zašto bi danas netko uputio svoje dijete da upisuje takav smjer u obrtničkoj školi, kad se za nekoliko tjedana može putem tečaja steći slična diploma?
Vjerujte mi da srednjoškolska diploma i tečaj nemaju istu težinu. Recimo, ja se bavim medicinskom pedikurom za što na zapadu postoji stručni naziv podolog. Estetskim pedikerom doista možete postati ako položite tečaj, ali u tom slučaju nećete raspolagati znanjima koje ima jedan pedolog. Primjera radi, ja sam osposobljena izvoditi polukirurške zahvate, kao što su rješavanje zanoktica, uklanjanje virusnih bradavica i slično. Osim toga, dosta radnog vremena provodim ispravljajući pogreške koje su učinile nestručne osobe.
Gdje ste vi stjecali znanje iz pedikure?
Završila sam srednju Medicinsku školu, prošla sam edukacije u Njemačkoj, polagala majstorski ispit kako bi mi Komora dala licencu.
Čujem da se ljudi sa znanjem i vještinama kakvima raspolažete lako zapošljavaju u inozemstvu.
Ako posjedujete znanja i vještine jednog podologa, nećete se imati problema zaposliti u Hrvatskoj niti u inozemstvu. Osim toga moći ćete otvoriti svoj obrt u kojem ćete zarađivati onoliko koliko ste spremni raditi. Posla uvijek ima, vjerujte mi.
Znadete li kakva je razlika u plaći hrvatskog i njemačkog pedologa?
Znam, ogromna. Imam sestru koja živi u Njemačkoj i kad bih je posjetila u ta četiri dana, zaradila bih onoliko koliko sam zarađivala za dva mjeseca rada u Hrvatskoj.
Kako vam je bilo otvarati uslužni obrt? Jeste li požalili što ste se odvažili na taj put?
Blaženo neznanje, ta uzrečica najbolje opisuje osobu koja se odvaži postati privatnikom. Kad bi ljudi znali što sve moraju napraviti i koje dozvole ishoditi da bi postali obrtnici ili vlasnici trgovačkih društva, pola njih bi diglo ruke od svega, učlanilo se u neku stranku i zagorčavalo život drugoj polovici. Primjera radi, mene su prije pokretanja pedikerskog obrta zvali da položim ispit iz higijenskog minimuma kakvog polažu konobari, slastičari i osobe sličnih zanimanja. Kazala sam im da sam završila srednju medicinsku školu u kojoj se 50 posto vremena govorilo upravo o higijeni i sterilizaciji. Nasmijali su mi se i kazali da svejedno moram polagati ispit i da on vrijedi samo dvije godine. Nakon toga, ponovno treba platiti polaganje testa znanja o higijeni. Očito država bez problema nalazi načina da napuni svoju blagajnu.
Što se u vašem poslu i u Hrvatskoj promijenilo otkako ste počeli raditi kao pediker?
U prvih pet godina pedikerskog obrta nisam vidjela niti jednu virusnu bradavicu na stopalu svojih sugrađana. Nakon toga desila se njihova epidemija. Množe se brzo kao nesposobni političari i uhljebi na svim razinama.
Vratimo se malo na građevinski dio vašeg obiteljskog posla. Kako se danas snalazite s radnicima kojih je sve manje na burzi rada?
Građevina je muka živa. Danas plaćate nekvalificiranog radnika više nego što ste prije plaćali pravog majstora. Sve se izokrenulo u nekoliko godina. Nije samo otvaranje granica krivo za odlazak kvalificiranih radnika i krizu u građevini. Problem je višeslojan.
Možete li nam predočiti jedan od tih slojeva?
Lijepo je što država daje poticaje za samozapošljavanje, ali oni su unijeli nered na tržište. Nemali broj osoba je otvorio obrt s jednim zaposlenim. Sada na raznim natječajima nude dampinške cijene usluga i polako uništavaju gospodarstvo, a i sebe same.
Kad je bilo bolje za obrtnike, za Milanovićeve ili Plenkovićeve vlade?
Reći ću samo da su za ministrovanja Gordana Marasa na smisleniji način dijeljeni poticaji. Država je tada davala novac privatnicima koji su se dokazali u poslovnom svijetu. Ti su poticaji dijeljeni za širenje poslovanja i kao takvi imali su smisla. Naglašavam, svi mi koji poslujemo duže od deset godina, preživjeli smo recesiju i kao takvi smo se dokazali kao zdrava jezgra hrvatskog gospodarstva. Jačanje takvih tvrtki i obrta dovelo bi također do rasta broja zaposlenih, ali u tvrtkama čija je uspješna budućnost gotovo zagarantirana.
Nakon svega što ste prošli u komunikaciji s političarima, biste li i danas ponudili suradnju Županiji i Gradu?
Dobro bih razmislila prije nego što bih im bilo što ponudila. Svima njima puna su usta obrtništva, ali iskreno nikog nije briga za razvoj tog dijela gospodarstva. Njihove mjere i programi nalik su pljuvanju u ocean. Nemaju nikakvog učinka ili je on zanemariv. Zašto? Zato što su nekreativne i zastarjele.
A biste li se ponovno uputili u obrtništvo da ste u godinama poput vaših učenica koje završavaju obrtničku školu?
Biti obrtnik nije lako, ali ako volite svoj posao kao što ga ja volim, onda su benefiti veći od svih loših pojavnosti koje vam priređuju političari i nestručnjaci koji pišu zakone i nameću loše propise. Dakle, unatoč nekim teškim danima, nisam požalila što sam osnovala obrt.
