Nekako mi je promaklo da je prošlo već deset godina kako se u Koprivnici organizira ljetni Street-art festival, nedvojbeno zanimljiva, atraktivna i suvremena kulturna inicijativa. Mada nisam neki posebni ljubitelj toga tipa ulične umjetnosti pa sistematski ne pratim ni razvoj te discipline, ne mogu, a ne zamijetiti njezinu prisutnost u urbanim ambijentima i ne prihvatiti činjenicu kako je u najboljim primjerima riječ o smislenim, kvalitetnim, pa i inovativnim vizualnim intervencijama u manje-više sivi i zapušteni okoliš.
Podatak da je u deset godina napravljeno osamdesetak murala u različitim koprivničkim ambijentima nije samo zanimljiv podatak, nego i vrijedno dostignuće. Mnogi od prostora koji su nekada bili monotoni oživjeli su slikarijama, a sive su površine dinamizirane svježim kolorističkim intervencijama. Otkriveni su novi prostori, poantirana mjesta koja do tada nisu nikome ništa značila, a individualni likovni rukopisi postali su vidljivi iz vizure šetača ili vozača: bar neki od njih imaju i edukativnog efekta i utječu na profiliranje općega likovnoga ukusa. Uostalom, tome je ulična umjetnost ovoga tipa i namijenjena: umjesto grafitera koji su svoje poruke na zidove reprezentativnih gradskih fasada stavljali kroz akcije gerilskoga tipa, pod okriljem noći, pokret street-arta je organiziraniji, društveno kontroliraniji i utilitarniji. Njome se želi ostvariti stanovita ‘priručna’, svima vidljiva transformacija urbanih ambijenata, uz pomoć likovnih radova kultiviranih, osobnih rukopisa i već formiranih stilova (najčešće) educiranih, akademskih umjetnika. Zato na zidovima, fasadama i ogradama vidimo mnoštvo individualnih izraza, doduše, ne uvijek prilagođenih ‘brzom pogledu’ i karakteru ambijenta, stilova i tema po kojima lako prepoznajemo autore. Koprivničke organizatorice iz MaMuza (Andreja, Maša, Helena i druge) od početka su pozivale i ta prepoznatljiva, već i medijski eksponirana imena (poput Lonca, slikarice OKO, ojoMagico ili našega Hansa), ali nastojale i na animiranju niza domicilnih autora. Time su postigle da je u Koprivnici stasalo desetak autora street-arta jasno definiranih stilskih karakteristika, autora koji su niknuli na valu ovoga festivala i kao produkti ‘mode’ ulične umjetnosti. Tako se prije četrdesetak godina u Koprivnici dogodilo i s ‘boomom’ strip-crtača; nakon ‘Novoga kvadrata’, njihove izložbe u Galeriji Koprivnica i općenite popularnosti stripa dobili smo svojevrsnu koprivničku školu stripa, u kojoj je bilo gotovo dvadeset autora, nekih i s profiliranim autorskim rukopisom i originalnom tematikom. No, nakon prolaza trenda gotovo svi ti autori su ‘nestali’ ili su se orijentirali prema drugim disciplinama. Da ne bi i ovi street-art intervencionisti presahnuli, možda je vrijeme da organizatorice ovoga sjajnoga festivala razmisle o njezinoj postupnoj transformaciji. Ne zato što više nema ‘sivih zona’ u prostorima ovoga grada nego možda da se ideje ‘oživljavanja’ prostora transformiraju u dogovorene, planirane i osmišljene projekte regeneracije grada.
Dakako, ovdje mislim na mogućnost da vanjska intervencija (bojom, slikom, znakom) stvori posve novi vizualni identitet grada. Tu je onda moguće uspostaviti stanovitu relaciju s idejom i praksom sadašnjega preuređenja glavnih gradskih trgova: ako stvaranje glomaznog ‘patchworka’ nije slučaj, nego neka pomno razrađena i osmišljena ideja arhitekata, onda se možda može raditi i korelacija street-arta i šarenoga ‘puzzla’ u parteru trgova. Mada bi u svakom slučaju strepio od rezultata, ne bi isključio mogućnost da kamuflažni, a povijesni postupak u tretiranju prostora eventualno donese i kakav neočekivani rezultat. Bilo je već takvih ‘nebuloznih’ ideja u različitim gradovima: mada su bili rezultat različitih nakana, uvjeta, prostornih situacija, društvenih okolnosti i ambicija znali su preobraziti bezlične i monotone gradove i mjesta u (vizualno) dinamične i vesele sredine. No, tu se doista ne treba igrati i eksperimentirati, a posebno ne relativizirati ‘povijesnost’ nekoga prostora: za odbacivanje te povijesne mjere doista treba snažnih argumenata.
