Naselje Gorica administrativno pripada općini Rasinja, a prema dostupnim podacima mjesto je prvotno nosilo naziv Herbortija i Hergorica. Herbortija je bila središte velikog imanja koje se protezalo od Slanja, Varaždinskih Toplica, Rasinje i Križevaca. Selo je u 14. stoljeću dalo i dva mačvanska bana, Nikolu Oslova i Dominika, a pronašli smo i podatak da su 1659. godine naselje činile 23 kuće. Danas Gorica sa svojih stotinjak žitelja u pedesetak kuća spada u mjesta srednje veličine u našoj županiji, a još kod popisa stanovništva 1910. godine bila je nekoliko puta veća i imala 334 stanovnika.
O životu u selu popričali smo s Edom Pepelkom, jednim od aktivnih sudionika društvenih aktivnosti. Jedan je od svega nekoliko nositelja obiteljskog gospodarstva u selu. U sustavu PDV-a je od 2005. godine, a sve do 2009. godine bio je i stalno zaposlen u koprivničkom Bilokalniku. Od malena se bavi poljoprivredom, a opredijelio se za ratarstvo i usluge. Obrađuje tridesetak hektara zemlje na kojima sije pšenicu, kukuruz i uljanu repicu, a za obradu posjeduje traktore, kombajn i svu ostalu potrebnu mehanizaciju.
– Prije sam imao i stoku, od osam do devet mliječnih krava, no otkupna cijena mlijeka me obeshrabrila, a i u selu su prerađivači prestali s otkupom. Navodno im se ne isplati trošiti gorivo za tako malo mlijeka, pa sam i ja odustao i posvetio se samo ratarstvu – rekao je Pepelko.
Supruga Snježana je zaposlena i pomaže mu koliko može, kao i sin Dejan koji također ima stalno zaposlenje. Njegova kći Hana i mlađi sin Mateo vole životinje, ali pohađaju tek niže razrede osnovne škole i još ne razmišljaju o tome žele li ostati u Gorici na poljoprivrednom gospodarstvu ili ne. Mlađi sin Danijel odselio je u Koprivnicu, oženjen je i ima malu kćer Saru.
U razgovoru s domaćinom saznali smo da je u Gorici nekad bilo življe i zanimljivije. U selu je, ističe Pepelko, 1935. godine osnovano i dobrovoljno vatrogasno društvo, a već 1937. godine barunica Ljudmila Inkay im je poklonila barjak. Vatrogasci su 1963. godine dobrovoljnim radom i prilozima mještana sagradili i vatrogasni dom. Od prvih dana prostorije doma bile su mjesto svih važnijih događanja u selu, a vatrogasne zabave još uvijek se pamte.
– Pojavom televizije, a nemogućnošću da svako domaćinstvo ima svoj vlastiti televizor, mještani su sami 1968. godine prikupili novac i zajednički kupili crno-bijeli televizor na kojem je cijelo selo pratilo program. To je bilo i vrijeme prvih američkih sapunica pa su mještani nakon obavljenih poslova hrlili na gledanje serija. Naročito je bila popularna serija „Dugo toplo ljeto“ u kojoj su glavnu riječ vodili Klara Varner i Ben Quick pa se u domu pred televizorom tražila stolica više – prisjetio se Pepelko.
Negdje u to vrijeme osnovan je i nogometni klub Polet, no ugašen je nakon kratkog vremena. Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom, a dosta ih je bilo i stalno zaposlenih u nekoj od mnogobrojnih tvrtki u Koprivnici i okolici.
Dom je još uvijek tu, a vatrogasci su još uvijek glavni nositelji svih aktivnosti. Općina Rasinja je 2000. godine sufinancirala obnovu doma koji je dobio PVC stolariju i krovište te novo unutarnje uređenje. Zbog smanjenog broja stanovnika u susjednom selu, DVD-u se pripojio i DVD Grbaševec pa sad u mjestu djeluje DVD Gorica-Grbaševec.
– Trenutačno imamo pedesetak članova kojima zapovijeda Nikola Vutuc. Od toga je nekoliko podupirajućih, 35 aktivnih te desetero mladeži od šest do 12 godina.
Od opreme imamo radne uniforme i agregat te svu potrebnu osnovnu opremu. Kad se našem društvu pripojio DVD Grbaševec, oni su svoje kombi vozilo prenijeli na nas, no kombi je bio toliko star da više nije bilo dijelova za njega. Otpisali smo ga i poklonili muzeju u Sloveniji, a zauzvrat smo dobili nešto od opreme – istalnuo je Pepelko koji je ujedno i predsjednik DVD-a.
Vatrogasci su darovali i prostor za kapelicu koju su mještani 2002. godine sagradili nedaleko vatrogasnog doma. Posvećena je svetom Jakovu i svetom Florijanu, a dana na upravljanje župi Kuzminec. Osim kapelice, u selu je i raspelo koje mještani redovno održavaju, a nedaleko doma je i dječje igralište. Selo je asfaltirano, ima struju i javnu rasvjetu, telefon i vodovod. Kanalizaciju i plin nema, a mještani svoj mir nalaze na zajedničkom groblju u Kuzmincu.
Ondje je i osnovna škola za male đake od prvog do četvrtog razreda, a iz Gorice od prvog do osmog razreda školu pohađa desetak učenika. Viši razredi su u osnovnoj školi u Rasinji, gdje mještani podmiruju potrebe za veterinarom, liječnikom i zubarom. Administrativni poslovi obavljaju se u dvanaestak kilometara udaljenoj Koprivnici, gdje je uglavnom zaposlena većina mještana. Osim našeg domaćina, obiteljsko gospodarstvo vode još samo Kruno Srbljinović, koji se bavi proizvodnjom mlijeka i nastavlja tradiciju svog oca Darka, i odnedavno Nikola Vutuc. U zgradi vatrogasnog doma nekad je trgovačko poduzeće Izvor imalo trgovinu mješovite robe, a kasnije je u istom prostoru radila i privatna trgovina Goričanka. Danas mještani kruh kupuju od pokretne pekare, a po „špeceraj“ odlaze u općinsko središte Rasinju.
Najstariji živući stanovnik Gorice je Josip Ciler, a najmlađa je osmomjesečna djevojčica Natali Vuk.
