RK Podravka Vegeta nedvojbeno je jedan od najboljih rukometnih klubova u Europi i već nekoliko godina postiže zavidne rezultate. Ipak, pandemije koronavirusa ostavila je utjecaj i na sport – dvorane su prazne, treninzi se održavaju online, igračice sve češće ostaju u samoizolaciji, utakmice se otkazuju, a onda ih se igra i po nekoliko u razmaku od samo par dana… Što se sve promijenilo i kako izvući živu glavu ove sezone otkrio nam je trener Zlatko Saračević.
GP: U novu ste sezonu ušli i s nekim novim igračicama. Koje su igračice otišle, a koje stigle u klub i jesu li opravdale očekivanja?
– Moram prvo reći da je ulazak u sezonu prilično čudan. Kako je ovo vrijeme nenormalno, tako je i naš ulazak u sezonu nenormalan. Skupili smo se krajem srpnja, a neke od igračica nisu trenirale više od 140 dana. U trenutku kad smo prestali sve prošle godine, mnogo se toga promijenilo. Neke igračice su napustile našu sredinu, a neke nove su nam se pridružile te im je potrebno određeno vrijeme da se uklope u model i sustav treniranja i igranja našeg tima. Pored iskusnijih igračica koje su nam se pridružile, doveli smo i nekoliko mladih hrvatskih nada kojima je pružena prilika da pokažu da imaju izraženi talent i da će kroz određeno vrijeme postati prave igračice koje bi jednog dana mogle imati pored našeg kluba i važniju ulogu u samoj reprezentaciji.
GP: Pandemija je ispraznila sportske dvorane, a upravo je publika ključna podrška u gustim i napetim trenucima utakmice. Kako je igrati u praznoj dvorani?
– Ovo nije normalno. Prvenstveno, sport se igra zbog publike. Mi smo u ovih nekoliko godina navikli na punu dvoranu i veliku podršku što nam je bio ogroman plus. U trenucima kad već ulazite u dvoranu drugačiji je osjećaj kad vas već na zagrijavanju dočeka više tisuću ljudi, a to smo sve izgubili. To je veliki faktor i nije isto igrati, pripremati se, sama ta motivacija koja je prije postojala već od ponedjeljka kada počinje prodaja karata pa u srijedu kad više nema karata… Toga sad nema, a najgore je što to nije za sve. Igrali smo mnogo domaćih utakmica gdje nema podrške publike koja će te izvući u kriznim trenucima, a i druge ekipe kojima možda nije najugodnije igrati tu i suci se drugačije ponašaju kada je puna dvorana.
Mogu li online treninzi i rad od kuće zamijeniti prave treninge u dvorani?
– Jedan dio toga se može napraviti, ali to nema veze s pravim treninzima. To su većinom jednostavnije vježbe koje pripremi kondicijski trener, ali nema puno kardija. Najveći je problem što se može držati tonus mišića i to se radi, a i same su igračice bile oduševljene takvim pristupom jer u samoizolaciji si po cijele dane pa kad se svi vidimo, popričamo… Mislim da je to u ovo vrijeme važno. Igračice imaju od 18 do 30 godina i ne žive život koji bi normalno živjele, a to utječe i na njih, ne samo na fizičku spremu i performanse, nego i na psihu. Evo, na primjer, Tsakalou od lipnja nije vidjela svoju obitelj. Nije joj isto, to je sigurno. U kući si, odeš na trening, odeš na ručak, vratiš se… Kad si sam, puno ružnih misli pada na pamet. Drugi primjer, imam igračicu koja je od studenog 32 dana bila u samoizolaciji. To znači da je pola vremena provela u samoizolaciji. Poslije prve samoizolacije imali smo pet utakmica u osam dana pa opet samoizolacija… Svi pucamo po šavovima.
GP: Nekoliko igračica već je bilo pozitivno na koronavirus, no oporavile su se. Je li bolest ostavila neke trajnije posljedice, mogu li se igračice bez straha vratiti u igru?
– Postoji post-covid protokol na kojem u Klubu inzistiramo. Nakon što se izađe iz izolacije, obavlja se pregled ne bi li se utvrdilo točno fizičko i zdravstveno stanje . Utakmice igramo sa polarima da imamo uvid u njihovo stanje i igračice koje su se vratile iz samoizolacije ulazile su, kako mi kažemo u našem žargonu, prerano u crveno. Te igračice tek krajem utakmice ulaze u crveno ako igraju cijelo vrijeme, a sad su u takvu fazu ulazile prerano pa smo ih morali rotirati, a bilo je i onih koje su se osjećale loše, slabo i nadam se da to neće ostaviti nekog traga. One su ipak mlade, sportašice su, ali normalno je da se posljedice osjećaju.
GP: Podravka Vegeta većinom postiže odlične rezultate, a u domaćim ste utakmicama neporaženi. Međutim, izgubili ste od Borussije Dortmund, Odesse Handballa, a onda dvaput zaredom i od Bresta. Što se dogodilo na tim utakmicama? Ima li i to veze s pandemijom?
– Više je stvari. Prvo i osnovno, kvaliteta. Igramo Ligu prvaka gdje su vrhunske ekipe i mi niti na jednoj utakmici nismo favoriti. Kad izgubiš od Gyora u Gyoru, moraš biti realan i reći da su bili bolji. Prvo poluvrijeme odigramo na visokoj razini, ali u drugom dijelu nismo mogli pratiti tempo koji imaju te njihove kvalitetne igračice. Odense, Gyor, to su utakmice u kojima nismo trebali gubiti koliko smo gubili, ali tako je bilo i protiv toga se ne može. Brest je ekipa koja je kandidat za prvaka Europe i mi smo uspjeli s njima igrati ravnopravne utakmice, ali taj njihov veći broj igračica koje mogu pružiti nešto više dovelo je do toga da smo izgubili. Međutim, u sportu treba biti realan i priznati da negdje ne možeš. Ne želim ništa pravdati, ali otprilike smo u situaciji u kakvoj je Dinamo u nogometu. U domaćoj ligi nemamo problema, ali kad dođeš u Europu, onda je to druga stvar. Nekad djeluje i psiha, domaći teren kojeg nema i zbog svega je utakmica čudna. U pripremi smo znali puštati snimke prijašnjih sezona i svi se naježimo, a onda izađemo na teren i pukne nas tišina. Nije jednostavno tako igrati i da je bar tako svugdje. U Gyoru je bilo 3000 ljudi, u Brestu ima publike, u Moskvi ima publike, dakle negdje može, a negdje ne i to je to što me najviše smeta.
GP: Očekujete i utakmicu s CSKA?
– Očekujemo, ali ništa ne znamo točno. Traju pregovori oko kalendara, neke su utakmice otkazane, neke ne znamo kada će se igrati. Na primjer, u petak smo pred Brest imali video sastanak, planirali smo jednu utakmicu u subotu sa Brestom i to je to, a u petak popodne smo saznali da igramo i u ponedjeljak. Dakle, priprema ne postoji. U svemu tome nam se dogodi i da Tsakalou dobije udarac u mišić pa da ju izgubimo za sljedeću utakmicu.
GP: Kako općenito komentirate razne odluke koje je EHF donosio od početka pandemije? Čini se da ne postoje pravila koja jednako vrijede za sve.
– Iskreno, da. Meni to sve izgleda pomalo čudno, nema jednog pravog pravila. Budućnost mora igrati sa 11 zaraženih igračica, a nama otkažu utakmicu zbog nepovoljne epidemiološke situacije u regije. Vjerojatno ima i netko tko to koristi, a postoji i izgovor korona jer kad se nešto ne napravi, a spomene se korona, više ti nitko ništa ne kaže. Koji su pravi razlozi možemo samo pretpostavljati, ali potrebno je jedno definitivno pravilo. Evo, počinje europsko prvenstvo za žene u rukometu i ja stvarno ne znam tko je dozvolio da se to igra. Pričamo o rezultatima, o fizičkoj pripremi, ali ne priča se o drugim stvarima. U ovoj sezoni ima 20 ozljeda križnih ligamenata, operacije ramena, zglobova, teških ozljeda koje će ostaviti traga na sve. Prvo na klub koji plaća te igrače, a ne može ih koristi, a onda i na zdravlje, na karijeru.. Silom prilika, zbog korone, niti jedna igračica Podravke ne igra u hrvatskoj reprezentaciji na europskom prvenstvu i to nije normalno, a iskreno sam molio Boga da ne odu jer sam se bojao što će im se dogoditi. Otići tamo nakon 32 dana samoizolacije, odigrati sedam utakmica u 12 ili 14 dana…
GP: Podravka Vegeta uvrštena je u top 10 najboljih klubova Europa za razvoj talenta, a publika ju je na stranicama Eurohandballa izglasala na drugo mjesto. Što to znači za budućnost kluba, za rukomet u Koprivnici?
– To puno znači. Samo to što je netko kliknuo znači da nas prati, da gleda što mi radimo i mislim da je najveća stvar što je Podravka napravila u ovih nešto više od dvije godine to da nas znaju, prate, da naše igračice dobivaju na rejtingu pa onda i klub, glavni sponzor. To je jedna pozitivna priča. Uvijek će biti kritika i onih koji misle da se može puno više, ali idemo biti realni. Možda smo stali u najjačem trenutku, prošle godine u proljeće kad smo došli u polufinale europskog kupa i žao mi je što ga nismo mogli osvojiti jer pitanje je kad ćemo moći ponovno. Tada smo bili najbolji, ali nas je ovo nenormalno zaustavilo. S jedne strane želite igrati, nastaviti, ali s druge strane vidite da to ne ide, da svi pucaju po šavovima pa je izvući živu glavu iz svega ovoga najvažnije. Ostati fizički i psihički zdrav.
GP: Na kraju, u ovoj čudnoj i nenormalnoj sezoni, na čemu je fokus?
– Mi imamo svoj cilj i taj je cilj još uvijek ostvariv. Zacrtali smo sami sebi ove godine proći u drugu fazu. Trebamo još bodova koje je moguće skupiti i matematički smo još uvijek u igri. Znali smo da će se odlučivati između nas, Dortmunda i Valcee, tako da cilj imamo, ali kako ga napraviti, najiskrenije ne znam. Neke cure izlaze iz samoizolacije i počet će trenirati, neke su na europskom prvenstvu, neke dolaze zdrave, neke su preboljele koronu, kako to sve složiti, neka nam je Bog na pomoći. Imamo želju i ni jednog trenutka na curama nisam osjetio da one ne žele, postoji nevjerojatna želja i samo disciplina i pokušavamo sve da što blaže prebolimo ovo sve, ali je teško i curama svaka čast. Mi smo jedina ekipa u Europi u ovom rangu koja nema jutarnje treninge jer naša dvorana nije naša nego školska i zbog mjera ne možemo u dvoranu prije pet popodne.
GP: Pojavila se i priča da će dvorana primati covid pacijente ako broj slučajeva nastavi rasti…
– Nisam to čuo, ali nažalost, sve je moguće i što onda u tome svemu? Ovo je jedna izvanredna situacija i nadam se da će cjepivo riješiti dio problema. Imam optimizam, 85 posto igračica imalo je već dodira s koronom i ako se ovo sve ne vrati na proljeće, bit ćemo kompletni.
