Alen Kerovec već više od deset godine djeluje u području civilnog društva, a trenutno je voditelj projekta KUPID kojim se nastoji revitalizirati prostor Doma Mladih i koprivničkim udrugama ponovno pružiti i dom, ali i mlade.
KUPID je jedan od sveobuhvatnijih projekata u posljednje vrijeme koji uključuje velik broj različitih udruga. Iz koje se potrebe pojavila ideja za jednim takvim projektom?
– Projekt ‘Koprivničke udruge ponovno imaju dom’ obuhvaća više od petnaest udruga, pri čemu je udruga Kopriva nositelj projekta, a partneri su Pučko otvoreno učilište i Grad Koprivnica. Kopriva je tri godine imala projekt Volonterskog centra u suradnji s ministarstvom zbog čega smo bili prisutniji u Domu Mladih i koristili prostor. Shvatili smo da bi se prostor mogao bolje iskoristiti, da postoje ljudi koji bi nešto radili, ali ne znaju kako do prostora i kome se obratiti. U to vrijeme se pojavio natječaj Europske unije i krenuli smo s idejom revitalizacije prostora, ali s programske strane, a ne da se novac nužno troši u prostorno ili neko drugo uređenje.
Da, čini mi se da je Dom Mladih dugo imao problema s neiskorištenim potencijalom prostora.
– Još se uvijek malo muči jer ima dosta udruga koje koriste prostor, ali nema prostora za urede. Mislim da bi svaka udruga koja želi ozbiljno raditi trebali imati svoj uredski prostor i zato trenutno u sklopu projekta KUPID u suradnji s profesorom Buntakom sa Sveučilišta Sjever pišemo strategiju o sudioničkom upravljanju. Do kraja ćemo razviti pet scenarija za Dom Mladih koje ćemo prezentirati Gradu i vidjeti što je najbliže njihovoj viziji i što će ući u novu gradsku razvojnu strategiju.
Mislim da velik broj ljudi nema jasnu predodžbu o tome što rade i čime se bave udruge civilnog društva. O čemu je, zapravo, riječ?
– Općenito postoji jedna iskrivljena percepcija gdje ljudi misle da smo sisači državnog novca i slično. Već deset godina profesionalno radim i volontiram u ovom sektoru i svima uvijek kažem da ako želi vidjeti kakva je zapravo neka politika i što se događa ‘na terenu’, treba otići u udruge. Udruge zapravo imaju problem što su velik teret preuzele na sebe jer nisu dio nekog sustava, udruge poput onih osoba s invaliditetom korisnicima pružaju usluge koje oni drugdje ne mogu dobiti, a često im puta to nije honorirano ili ministarstvo nema sluha pa da financira stručno osoblje i omogući stručni rad koji ne ovisi o projektima. Civilno društvo povezuje obične građane, volontere koji brinu o potrebama određene grupe ljudi i drago mi je da se to sve više razvija jer kada sam počeo raditi prije deset godina ništa nije bilo profesionalizirano, nije bilo sredstava i slično.
Što udruge dugoročno mogu dati gradu, razvoju grada? Zašto je važno da brinemo oudrugama i da im osiguramo mjesto i sredstva za rad?
– Svaka udruga svojim radom zajednici donosi neku dodatnu vrijednost. Svaka će udruga obaviti neki dio posla koji se ne može dobiti nigdje drugdje u zajednici.
Misliš li da udruge često bolje prepoznaju potrebe građana od nekih drugih struktura?
– Mislim da imaju jer su u direktnoj komunikaciji s korisnicima i građanima pa mogu i direktnije reagirati, uočiti neki problem ili nedostatak. Uvijek kada postoji neka ideja ili neki problem, potrebno je dugo vremena da ona prođe kroz neke druge strukture prije nego se može riješiti i udrugama je tu možda lakše. Direktno su u komunikaciji s građanima, surađuju s njima i drugim udrugama pa se stvari mogu sagledati dosta realnije.
Koprivnica je odnedavno ‘Grad za mlade’, ima čak i certifikat, no koliko mladih ima u Domu Mladih?
– U Koprivnici ima velik broj mladih i stručnih ljudi, ali je meni poražavajuće da među korisnicima nema mladih. Najviše dolaze ljudi od 27 godina nadalje. Malo mučimo muku s motiviranjem mladih da uopće dođu na programe i radionice, ali se i osobno sve teže s njima povezujem i teško mi je prepoznati njihove potrebe. Možda bi bilo dobro s razine Grada napraviti neko sveobuhvatno istraživanje i vidjeti što mladima u ovome gradu zapravo fali. Sve manje mladih dolazi na radionice, iako su one usmjerene baš na njih. To je i jedna od stvari koju nastojimo definirati kroz već spomenutu strategiju, kako definirati ovaj prostor? Je li to kulturni centar ili dom mladih u koji mladi ne dolaze?
Je li i pandemija tu napravila štetu, ne samo u smislu da niste mogli provoditi program točno onako kako ste zamislili, nego i dugoročniju štetu gdje ljudi imaju strah od povratka zajedničkim aktivnostima?
– Ne bih rekao da se ljudi boje, ali su se odviknuli. Vidim to po padu našeg broja korisnika i treba ih se još više motivirati da dođu jer čim staviš da je dopušten ograničeni broj ili se treba unaprijed prijaviti, ljudi odustanu. Mislim da ipak svima nedostaje taj segment društvenog života i siguran sam da će se ljudi vratiti čim se stanje još malo normalizira. Društvena smo bića, volimo biti jedni među drugima i učiti nešto novo, tako sam sam siguran da ćemo se vratiti u normalu. Sve ovo najteže pada starijoj generaciji, vidio sam to s Mariškama kojima je strašno puno značilo što su jednom tjednu mogle doći tu i imati neke kreativne radionice. Nedostaje im taj socijalni kontakt koji teže nadomještaju jer nisu na internetu, nemaju naviku koristiti chat i slično.
Volontiraš već godinama. Kako ljudima objasniti zašto bi netko besplatno radio. Zašto je lijepo i važno volontirati?
– Teško je to objasniti, ali svatko od nas u životu zapravo svakodnevno volontira, nekome besplatno pomogne u nečemu, to je stvar mentaliteta, sklopa u glavi, zašto pomoći nekome bez financijske koristi. Zato mi je žao što nije zaživio Volonterski centar koji nije propao zato što u gradu nemamo volontere, nego jer udruge nisu bile naučene koristiti ga. Vani je to razvijenije i više se drži do toga jer se plemenitije gleda na volonterstvo. No, to je opet posljedica toga kako danas živimo, najteže nam je dati svoje vrijeme. Mi to najbolje vidimo na čistkama kad radimo nešto što je dobro za cijelu zajednicu, a teško je skupiti dvadesetak ljudi. U mojoj je glavi to ‘ajmo se skupiti na dva, tri sata, očistiti okoliš, svi ćemo se zabaviti, podružiti, još se bolje upoznati i razmijeniti ideje’, a teško je naći ljude.
Koja je na kraju tvoja vizija ovog prostora, zajedno sa svim udrugama, korisnicima i ljudima uključenima u projekt KUPID, ali i dugoročnu revitalizaciju ovog prostora?
– Vizija je da bi ovo trebao ostati dom mladih koji bi trebao privući sve udruge koje žele nešto raditi i trebaju prostor. Ono što nam je želja je napraviti neku vrstu inkubatora udruga, neka vrsta ureda, hladnog pogona s ljudima koji bi radili za sve druge udruge. Želja mi je nastaviti ganjati projekte poput KUPID-a gdje je jedna udruga nositelj projekta, a sve druge mogu zajednički stvarati nekomercijalni sadržaj i raditi u svom području interesa. Što se Udruge Kopriva tiče, voljeli bismo ostati tu, predstaviti novi strateški plan za još barem tri godine, čekamo novi europski projekt za mlade, imamo ideje, povezali smo se s dosta ljudi, na primjer tek sam nedavno saznao da postoji udruga djece oboljele od dijabetesa kojima je nasušno potrebna edukacija za roditelje, ali i druženje i ostalo što ne mogu dobiti kroz sustav. Plan je napraviti i stijenu za penjanje, pokazni permakulturni vrt na krovu, akademiju prirodnog graditeljstva s pokaznim kućama, edukacijski centrom… Ideja ima, prostor je obnovljen, kupljena je neka nova tehnička oprema, sve se nalazi u centru grada što je važno. Budućnosti ima i bit će lijepa.
