U nastojanju da ‘zavirimo’ u mala naselja prigorskoga kraja, došli smo u Donji Dubovec. Selo je smješteno u jugoistočnom dijelu dubovečkoga kraja uz glavnu prometnicu prema Vrbovcu, na najvišoj točki nadmorske visine od 122 metra. Na površini od nepuna dva kilometra kvaratna danas se u ovom mjestu nalazi tek nekoliko naseljenih kuća. Iako su ljudi ovdje živjeli i pred mnoga stoljeća, naselje unazad 150 godina nikada nije imalo više od 85 stanovnika. Sve do 19. stoljeća u dokumentima se Dubovec spominje kao jedinstveno mjesto, no u zemljišnim planovima rađenim za ovo područje 1858. godine, već se spominju Dubovec Gornji i Dubovec Donji. U 19. stoljeću imanje u Donjem Dubovcu nasljeđuje obitelj Kipach koja je došla iz Austrije. Na imanju su živjeli nadglednici čiji potomci i danas žive u selu. Potomci nisu pristali na razgovor o selu, no zato su nas u svoju kuću rado primili skromni supružnici Smoljanec. Josip Smoljanec vjenčao se sa suprugom Ružicom 1967. godine, a u Donji Dubovec doselili su 1980. godine.
– Kupili smo golu livadu na kojoj smo namjeravali sagraditi kuću. Ja sam bio zaposlen u Križevačkom Mlinaru pa sam iskoristio priliku i podigao kredit. U gradnji su mi najviše pomagali moji kolege s posla. To je bilo vrijeme kada se mnogo gradilo pa smo si i međusobno pomagali. Bilo je teško prije podne nositi vreće brašna u Mlinaru, a nakon toga na ljetnoj vrućini na našem gradilištu betonirati i pomagati zidarima – prisjetio se Josip. Njegova supruga Ružica dodala je da su i radnici i majstori žalili što na gradilištu nema ‘barem jedne vrbe’ gdje bi se mogli skloniti od sunca. Unatoč ljetnoj žegi i teškom radu po cijele dane, supružnici Smoljanec sagradili su novu kuću. U to je vrijeme Josip jedini imao stalno zaposlenje u selu, no kredit je trebalo otplaćivati, a nova kuća stalno je zahtijevala i nova ulaganja, pa su počeli i sa poljoprivrednom proizvodnjom.
Najprije su kupili tri krave, no polako su povećavali gospodarstvo. Kupovali su i zemlju pa je Josip 1985. godine kupio i rabljeni mali traktor Ferguson. Naposljetku su imali oko osam jutara zemlje, pet krava, sedam krmača i puno dvorište peradi. Marljivi supružnici i dalje bi razvijali svoje gospodarstvo, no tragična pogibija njihovog sina Nenada oduzela im je volju za rad i život. Josip je već desetak godina u mirovini, livade i krave su prodali, a zemlju dali u najam. Za svoje potrebe obrađuju povrtnjak, a u dvorištu još uvijek trčkaraju kokoši.
Život u naselju nikada nije bio lagan, no uz rad na polju mještani su našli vremena i za druženje u vinogradima na Pavlovečkom brdu. Na potoku Črnec koji protječe uz selo, sve do sredine dvadesetog stoljeća radila je vodenica čiji je vlasnik bio Vilim Zouhar. Tako su u Donji Dubovec stanovnici susjednih sela svakodnevno dovozili žito i kukuruz, a na kraju dana kući odvozili vreće fino mljevenog pšeničnog i kukuruznog brašna.
Mještani Donjeg Dubovca bavili su se mješovitom poljoprivredom. Obitelj Đuranec bavila se svinjogojstvom, a i danas ima farmu svinja. Svako domaćinstvo držalo je u staji po nekoliko krava i(li) konja. Saznali smo da je pojavom mehanizacije u našim krajevima, prvi traktor marke Zetor, u selu bio u obitelji Đuranec. Mjesto je početkom pedesetih godina proteklog stoljeća dobilo i struju, a prvi radio, a kasnije i TV prijemnik kupio je Đuro Blažinčić. Osamdesetih godina selo je asfaltirano. Nemaju kapelice, no za župnikovanja velečasnog Zlatka Lepčića, na južnom ulazu u selo nalazi se raspelo podignuto 1998. godine. Đaci niže razrede osnovne škole pohađaju u Velikom Ravnu, a više u Gradu Križevcima gdje Donji Dubovec administrativno i pripada. Vječni mir žitelji nalaze na groblju u Gornjem Dubovcu.
Naselje ima struju, javnu rasvjetu i telefon, a nema kanalizaciju, vodu niti plin. U selo dolazi pokretna trgovina, no po špeceraj mogu i u obližnji Veliki Raven. Ovo naselje ima budućnost, jer kako smo čuli, dvadesetak radno sposobnih žitelja ne namjerava ga napustiti. U Donjem Dubovcu danas žive obitelji Smoljanec, Tukša, Pavlic, Đuranec, Korade, Beclin, Busija, Slunjski i Ban. U šest naseljenih kuća stanuje ukupno 32 stanovnika od kojih je najstariji Stjepan Pavlic rođen 1932. godine. Najmlađa mještanka je njegova praunuka Paula Tukša kojoj je dok ovo pišemo, oko deset mjeseci.
