Na 1. svibnja svi političari bez izuzetka govorili su o nužnosti poboljšanja radničkih prava, pozitivnom vrednovanju rada te o procesima koje je nužno provesti da bi se radnom narodu povećao životni standard. Gotovo da nema radnika ili umirovljenika koji vjeruje u te prigodničarske priče ljudi koji obnašaju zakonodavnu ili izvršnu vlast, bar ih mi nismo uspjeli pronaći u redu za prvosvibanjski grah. Razgovarali smo s mnogima od njih, ali rijetki su smogli hrabrost i stali pred objektiv našeg fotoaparata. Među takvima je obitelj Gajski Ivezić.
– Nakon što hrvatski radnik provede radni vijek u tvornici za strojem, odlaskom u mirovinu jedino mu je veselje ako se domogne prvosvibanjskog graha. To je sramota ljudi koji vode ovu državu. Ja sam godine i godine radio da bih danas primao mirovinu koja iznosi ubogih 1.600 kuna. Zar mislite da mi je ugodno stajati danas u redu da bih sa suprugom jeo grah. Istovremeno se hrvatski političari, koji nisu ništa drugo do običnih lopova, naveliko časte. Kradu nemilice i više nego što mogu potrošiti te dalje slobodno šeću ulicama, umjesto da šeću zatvorskim dvorištem – rekao nam je Stjepan Gajski i dodao da su političari ljudi cijepljeni na sram. Stjepan nam se požalio da umirovljeničke dane provodi u unajmljenom stanu jer njegovu je kuća prisvojila banka.
– Da nemam te godine koje imam, Hrvatska me više ni bi vidjela – naglasio je Stjepan.
“Položaj radnika je ponižavajući”
Njegova supruga Marija Ivezić kaže da je sretna što financijske institucije ne smiju plijeniti mirovine, jer bi svaki drugi penzioner ostao bez nje.
– Nakon 32 godine staža u Bilokalniku dobivam 1.500 kuna mirovine i stojim u redu za grah dok nas novinari fotografiraju kao stoku – kazala je Ivezić.
Naš sljedeći sugovornik bio je Josip Baron. Prema njegovim riječima, položaj radnika u slobodnoj Hrvatskoj je ponižavajući.
– Nekada su radnike štitili sindikati, a danas se nema tko iskreno založiti za njihova prava. Poslodavci se nepošteno odnose prama svojim zaposlenicima koji strahuju čak i od odlaska na bolovanje, jer u tom im slučaju nadređeni prijete otkazom. Što se političara tiče, oni definitivno ne zaslužuju svoja ogromna primanja. Svaki hrvatski političar ima jedan želudac, a od njegove plaće može živjeti čak deset radnika. Gdje je tu poštenje – pita se Baron koji smatra nepravednim i to što se kreće u izmjene zakona pa će radnik “hrmbati” do 67. godine starosti.
– Lako je političarima izglasavati takve nakaradne zakone kad se sav njihov posao sastoji od dizanja botice na kojoj piše ZA, SUZDRŽAN ili PROTIV – stava je Baron.
“Unuci rade u Stuttgartu i odlično im je”
Branko Vedriš kazao nam je da on, na sreću, ne dijeli sudbinu hrvatskog radnika niti umirovljenika. Kad je bilo vrijeme on se uputio, poput mnogih današnjih hrvatski stanovnika, na rad u Njemačku.
– Za vrijeme Juge bilo je, čini mi se, bolje nego danas. Drug Tito nam je tada rekao: „Druže snađi se!“. Ja sam se snašao tako što sam 1968. otišao u Njemačku. Sad sam u mirovini već 21 godinu – kaže Vedriš i dodaje da bi svakome tko može preporučio da spakira stvari i zaposli se u Njemačkoj ili zemlji gdje se, za razliku od Hrvatske, poštuje i cijeni radnik.
– Moja dva unuka rade u Stuttgartu i odlično im je tamo – tvrdi Vedriš, a jedna od prisutnih gospođa dometnula je u prolazu da je nekad društvo bilo mnogo poštenije.
– U socijalizmu je direktor imao samo 30 posto veću plaću od radnika, a danas se poslodavci besramno voze u automobilima čija je cijena veća nego ukupna godišnja izdvajanja za sve radnike – dobacila nam je jedna radnica koja nije željela stati pred objektiv fotoaparata.
“I mi radnici pomalo smo krivi”
Martin Radotović čekajući svoju porciju graha, složio se s našim prethodnim sugovornicima.
– Ne znam što bih rekao o hrvatskim političarima osim da ih može biti sram – jezgrovit je stav Radotovića.
Čovjek koji je radio 40 godina, konstatira Janko Puž, ne zaslužuje mirovinu u iznosu 1.900 kuna.
– Političari odsjede jedan mandat u Saboru i domognu se povlaštene mirovine, zar je to pošteno – pita se Puž. On je imao poruku i za hrvatskog premijera.
– Poručujem mu da se bolje zauzme za hrvatskog radnika i umirovljenika i da manje laže. Znate, on jako mnogo laže – tvrdi Puž.
Lea Tot smatra da su poslodavci i političari ljudi koji snose najveći dio krivnje što radnici i umirovljenici danas žive s plaćama koje su ispod svakog nivoa dostojanstva.
– No pomalo smo si i mi radnici krivi jer se odbijamo izboriti za ono što nam pripada. S druge strane, poslodavci su zatvoreni prema prijedlozima radnika – stava je Tot koja smatra da radnici premalo prosvjeduju kako bi ukazali na uskraćivanje svojih osnovnih radničkih pa i građanskih prava.
– Prosvjeduje se premalo jer ljudi strahuju od vlasti – smatra Tot koja je zaželjela političarima da se na 1. svibnja dobro zabave kao i sav normalan narod, odnosno da ne pretjeruju.
