Virtuoz na cimbalama Andrija Maronić bard je hrvatske glazbene scene i živuća legenda podravskog kraja koji i nakon 55 godina aktivnog bavljenja glazbom i bezbroj održanih koncerata, svakim danom s istim žarom sjeda za svoje omiljene cimbale. Prebirući po žicama, ovog u narodu gotovo zaboravljenog instrumenta, prekrasnim, zvonkim tonovima plete bajkovitu zvučnu kulisu prisjećajući se u mislima svojih davnih početaka i djetinjstva u rodnoj Ždali, gdje je u obitelji muzikaša načinio svoje prve glazbene korake. Odrastao je okružen različitim glazbalima uz oca violinista i petoricu braće, a već s 12 godina svirao je kao najmlađi član obitelji na pučkim veselicama i svadbama.
– Otac je bio vrhunski violinist i od njega sam naslijedio talent, no u početku mi nije dozvolio da sviram s njima pa sam potajice vježbao na bratovim cimbulima kad bi oni radili u šumi. Svirao sam i pjevao potiho skriven iza kuće, no čula me učiteljica iz obližnje škole i nakon toga moj je talent bio otkriven. Brzo sam učio, reproducirao bih skladbe po sluhu nakon što bi ih čuo samo jednom pa su me braća i otac prihvatili u naš mali glazbeni sastav – prisjetio se uz osmijeh Maronić.
Počeci su bili teški, a ni instrument koji je tako zavolio nije bilo lako održavati jer u ono vrijeme kod nas nije bilo restauratora glazbala niti trgovine sa žicama pa su se snalazili na razne načine.
– Sjećam se kako smo na skeli u Bukevju četiri sata sjekli čeličnu, hrđavu sajlu iz koje smo vadili žičane niti. Jedva smo je očistili jer nije bilo brusnog papira, strašno smo se mučili, no nije bilo drugog izbora pa smo koristili što smo imali – opisao je Maronić.
Kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve bolji i od glazbenog čuda od djeteta iz Prekodravlja sa savršenim sluhom, izrastao je u ozbiljnog glazbenika zahvaljujući kojem su cimbale spašene od zaborava. Zaredali su brojni nastupi, a nakon 1984. godine zakoračio je i na veliku scenu nastupajući diljem bivše države i Europe s Martinom Sagnerom i ansamblom Veseli Podravci.
Od tada pa do danas Maronić je postao jedan od najvećih promotora podravske i međimurske zavičajne glazbe, a sudjelovao je i na brojnim festivalima etnoglazbe, svirao u Dvorani Vatroslav Lisninski te uspostavio suradnju s renomiranim glazbenicima poput Lidije Bajuk, Dunje Knebl, Mojmira Novakovića, Arsena Dedića i brojnih drugih velikih imena.
Uz sve, dobio je brojne nagrade pa i onu za životno djelo Grada Đurđevca, a nastupio je i kao glumac i glazbenik u filmu Transatlantik. No najveće mu je dostignuće što je glazbeno odgojio čitavu plejadu hrvatskih cimbalista.
– Izuzetno sam ponosan na to i zahvaljujući trudu koji smo uložili, spasili smo cimbale i tradicijsku glazbu od zaborava. Za vrijeme i nakon Domovinskog rata, tamburica je uzela primat te izgurala cimbale i violinu do te mjere da u Podravini primjerice nije bilo niti jednog cimbulaša. Srećom, to smo promjenili i stanje ipak bolje. U Donjoj Dubravi u školi danas podučavam nove, mlade cimbaliste, tradicija će se održati – s ponosom je kazao Maronić.
Osim što podučava mlade naraštaje, restaurira i izrađuje cimbale, a prve je napravio 1996. godine jer je tada Podravina ostala bez tog divnog instrumenta. Potrebno je oko šest mjeseci kako bi se izradile, a do sada ih je načinio dvadesetak.
– Nije lako, potrebno je veliko znanje, vještina i ljubav prema glazbalima kako bi se načinio pravi instrument. Za tijelo cimbala koristim isključivo vrhunski javor i sve elemente konstruiram i izrađujem sam. Napravio sam i spravu za izradu žica koja i dan danas savršeno radi, no više je ne koristim jer žice nabavljam iz Salzburga. Kad se sjetim kako sam se u djetinjstvu mučio prilikom napinjanja žica koje su znale često potrgati cimbale i kako to izgleda danas, to je neusporedivo – rekao je Maronić te napomenuo kako su instrumenti danas daleko kvalitetniji te svakome tko kreće u glazbene vode preporuča da krene s novim instrumentom.
Sluh ga i dalje savršeno služi što mu pomaže da kirurškom preciznošću i bez štimalice ugađa instrumente, a otkrio nam je i kako uz cimbale i violinu, koje su glazbena opsesija, ima još jednu veliku ljubav, a to je harmonika.
– Mi glazbenici volimo reći kako je cimbal bez violine prazan i uvijek je ljepše čuti kako se skladno nadopunjuju, no osim violine, klarineta ili pak klavira uz cimbal ide jako lijepo i harmonika, čiji zvuk obožavam. Da nisam u nesreći ostao bez prstiju na desnoj ruci, danas bih sigurno bio virtuoz na harmonici, no i ovako kako je ispalo je sasvim dobro – uz smijeh i s neopisivim žarom u očima kazao je Maronić.
Taj isti žar i ljubav prema tradiciji i glazbi naš je proslavljeni cimbalist prenio i na svojeg 12-ogodišnjeg unuka Filipa s kojim u posljednje vrijeme sve više muzicira, a ponosni djed je unuku izradio i specijalne cibmbale na kojima vježbaju kad uhvate priliku.
– Filip je naslijedio glazbene gene i izuzetno mi je drago da je tako rano zavolio glazbu. Pohađa glazbenu školu i solfeggio, a odlučio se za sviranje violine i na to sam neizmjerno ponosan. Volimo provoditi vrijeme zajedno, ispravljamo pogreške koje uočimo i uvjeren sam da će on s godinama biti najbolji violinist u Podravini – s velikim je ponosom istaknuo Maronić.
Za kraj prekrasnog druženja, tijekom kojeg smo se uvjerili kako će glazbena luč sigurno prijeći u prave ruke nasljednika, djed i unuk su održali i prvi mini koncert na cimbalu i violini te nas zvonkom melodijom u mislima odveli na putovanje po pitomoj Podravini.
