- U crkvi je naslikao Sudnji dan u kojem svećenici čekaju u redu za pakao, a radnici ulaze u raj. Svećenik nije uklonio sliku, srušio je cijeli zid
Sloboda, pravda i dostojanstvo pripadaju svakom ljudskom biću, misao je kojom se vodi Zvonimir Krancelbinder. Ulazeći u Kutnjak, mala je vjerojatnost da ne primijetite njegovu kuću i okućnicu jer ona je odraz njegova angažiranog stvaralaštva koje se prije svega materijalizira likovnim stvaralaštvom i kiparstvom. Stihotvorstvo mu je samo još jedan nizu načina na koji se obraća svijetu koji nije krojen po njegovoj mjeri.
Samouk je slikar, a u svijet boja ušao je izučivši soboslikarski zanat. Okolini nije trebalo mnogo da prepozna njegovo slikarsko umijeće koje nije razvijeno formalnom naobrazbom, nego je ishod vlastitih poniranja u kolorit, slikarsku tehniku i angažirani sadržaj.
Sakralnošću protiv Crkve
Kao soboslikar počeo je oslikavati zidove raznim motivima, a ponajviše sakralnim. Sakralnost se do dana današnjeg proteže njegovim radovima. No on suprotstavlja vjeru crkvi na koju ne gleda blagonaklono.
– Svećenici su prva buržoazija. Stalno prilagođavaju svoj nauk kako bi pogodovao toj privilegiranoj kasti. Prvo su govorili da je čovjek stvoren od zemlje te mu je Bog udahnuo besmrtnu dušu, a sada tvrde da nema duše, nego se čeka sudnji dan – ukazuje Krancelbinder na svećenički nauk i njihovo javno djelovanje kojem je konstanta kontradiktornost.
Isus, apostoli i sveci gotovo su neizostavni motivi njegovih radova, ali oni stoje u opoziciji ‘uglednim’ članovima društva.
Kao pobožnog čovjeka svojedobno ga je angažirao svećenik u Svetom Petru kod Ludbrega s namjerom da oslika svod tamošnje crkve.
– Naručitelj je otišao na duhovne vježbe u Zagreb, a ja sam pomislio: Sad će Zvonko naslikati nešto po svome. Sudnji dan bio je rad 7 puta 3 metra te sam bio ponosan na njega. Nažalost, nije se svidio naručitelju jer je posljednji dan čovjekova obitavanja na zemlji prikazan tako što svećenici odlaze u pakao, a radnici stoje u redu za raj. Naručitelj se nije mnogo bunio jer sam crkvi ostavio mnoge radove poput prikaza Isusove predaje ključeva raja Svetom Petru. No kad je u župu došao novi svećenik, nije uklonio samo moj rad, nego je srušio cijeli zid. Očito mu se nije svidjela sudbina svećenstva kako sam je predvidio – prisjeća se Krancelbinder.
Radovi u košu za smeće
Kritičan je i prema hrvatskom društvu koje se deklarira kao demokratsko. Kaže, stotine je stranaka, a naznakama bilo kakve ideologije niti traga.
– Tri lica formiraju stranku i zasjednu u saborsku klupu. Isključivo se bore za visoke plaće i mirovine, a narodu, ako i jest, onda im je on deseta briga. Imam 79 eura mirovine. Odatle i motiv na jednoj slici kako skačem u ponor, to bi se sigurno i dogodilo da nemam sina i suprugu koji su mi podrška – opisuje Krancelbinder svoj život u mirovini.
Njegovi radovi kritika su desnih i lijevih, svećenika i gospode. Svi su mu oni prirodni neprijatelji jer potkopavaju ideju raja na zemlji.
Bogec Jezuš leži na slami
A popi trbuhe s penezi pune
Lepo nam je kaj je z nami
I navek se za nas pobrine
– iz pjesme ‘Jezuš f štali’
Još kao mladić, bjegunac iz domobrana, uhapšen je i završio u križevačkom zatvoru kojim je upravljala Bobanova crna legija, a s njima su postupali nehumano. Nekoliko Malo Bukovčana iskoristilo je priliku i pobjeglo ustašama ispred nosa.
Tijekom bijega naišli su na partizane koji su ih također utamničili jer pri sebi nisu imali dokumente. Strpali su ih u malu podrumsku prostoriju u kojoj se nalazilo 27 osumnjičenika. Nije bilo mjesta ni da sjednu, a kamoli da legnu. Držali su ih bez vode i hrane.
– Pustili su me kad se doznalo da sam bjegunac od ustaša te su me s vremenom poslali na novinarski tečaj – riječi su vječitog buntovnika koji se igrom prilika našao u svijetu novinarstva.
Slikao je i pisao, kaže, opisujući što je moguće vjernije svijet koji ga je okruživao. Bili su više kritika, nego hvalospjev onoga što je svakodnevno gledao pa su stoga njegovi radovi završavali u košu za smeće, a ne u propagandnom listu u kojem je bio angažiran.
Svoj i po svome
Život nakon Drugog svjetskog rata bila je čista pljačka, ljudima su otimali zemlju i stoku, tvrdi ovaj dobroćudni osobenjak.
– Put me je uskoro odveo na trogodišnje služenje vojnog roka u Skopje. Ma i danas bih služio vojsku pod uvjetima kakvi su me dočekali u Makedoniji. Oslikavao sam objekte, slikao portrete običnih vojnika i starješina koji su se za tu priliku obavezno okitili kolajnama – oslikava nam sugovornik svoj tadašnji život pod vojničkom čizmom koja je za njega bila meka i donosila mu dodatnu zaradu. Iz vojske se vratio s nekoliko kistova kojima je nastavio samostalno brusiti svoj slikarski zanat.
Slikao je svece i slike vjerske tematike zbog čega je završio na Udbi gdje je ispitivan. Pobunivši se, Krancelbinder im je kazao da mu zabrane napismeno slikanje biblijskih motiva.
– Mi vam ne možemo zabraniti takvo slikarstvo, ali bilo bi bolje da to ne činite – rekao mu je čovjek koji ga je ispitivao. Beskompromisan kakav je i danas, Krancelbinder se nije osvrtao na ‘prijateljski’ savjet. Nastavio je slikati po svome ne štedeći povlaštene društvene kaste koje je smatrao prijetnjom mirnom suživotu svih ljudi dobre volje.
Slike koje danas izlaze iz njegova ateljea obiluju socijalnom tematikom. Prikazuju seljački, kmetski život kojem je zajednički nazivnik bijeda.
– Vidite po mojim radovima da nisam desničar niti ljevičar. Nitko od njih nema ideju za koju bi se čovjek mogao uhvatiti. Iskreno rečeno, sadašnji komunizam čini mi se gorim od prošloga. Slobodno govorite, a to nikome ne koristi – Krancelbinderova je definicija demokracije.
Betonske skulpture
Interesantno je da se Krancelbinder bavi izradom skulptura od betona. Tvrdi da je svojedobno radio od tog materijala i minijature. Izrađivao je na sakralnim objektima reljefe, a brojne skulpture danas su dijelom njegovog dvorišnog pejsaža.
S obzirom da je samouk umjetnik, upitali smoga kako gleda na hlebinsku naivu.
– Poštujem svakog čovjeka, ali zavist ne trpim. Oni jedni druge ne podnašaju, a jedan drugoga preslikavaju. Koriste jedne te iste motive koji ništa ne predstavljaju. Imam tristotinjak radova i niti jedan nije sestra drugoj – ocjena je 97-godišnjeg osobenjaka iz Kutnjaka kojem je protest protiv društvene nepravde glavni životni pokretač. Beskompromisnost, originalnost i bunt trijada je u kojoj se sažima cijeli njegov život. Priželjkujemo društvo koje bi nosila filozofija našeg sugovornika. Nismo educirani ocijeniti njegovo slikarstvo, ali Krancelbinderovu originalnost i kritičnost rado bismo vidjeli prisutnijom u svim sferama današnjeg javnog života.
