Sadnja vrta, košnja, branje plodova pa održavanje vatre u kaminu za hladnih zimskih mjeseci. Upravo tako izgledaju četiri godišnja doba Zagrepčana Irene Dumančić Baranja i Romana Baranje koji su svoj kutak mira pronašli u Legradu.
Potragu za imanjem i kućicom za opuštanje pokrenuli su prije puno desetljeće. Nakon bezuspješne potrage za objektom na Mrežnici ili u Zagorju, na prijedlog prijatelja koji je već tada ima ovdje kuću, stigli su u podravsku ravnicu.
– Samo jedna šetnja dravskim nasipom bila je dovoljna da se zaljubimo u ovaj kraj. Takav mir koji sam tada ovdje osjetila nisam gotovo nigdje doživjela i odluka je bila donesena – veli Irena.
Ubrzo su njih dvoje kupili imanje sa starom kućicom koja je i danas podsjetnik na neka minula vremena, a u međuvremenu su u dvorištu sagradili novi objekt od 50-ak kvadrata koji im dobro dođe kao vlastita oaza mira.
Iz Zagreba do Legrada treba im sat i pol automobilom pa su ovdje čim ugrabe priliku za kakav slobodan ili produženi vikend. Zbog prirode posla koji Ireni dozvoljava da ured oformi gdje god ima internetske veze, ona ovdje boravi i više od Romana.
– Obožavam ovaj kraj i duge šetnje niz dravski nasip. Netaknuta priroda ovdje je pravi mir za živce. Inače imam malih problema sa spavanjem, no samo ovdje spavam devet sati u komadu. Imam i četiri najdraža mjesta na svijetu koje sam obišla. Jedan je Glastonbury u Engleskoj, indijski Rishikesh, Machu Picchu i četvrti, iako dvojim oko rasporeda na ljestvici, je svakako Legrad gdje obožavamo boraviti bez obzira na doba godine – kaže Irena.
Kao stanovnici zagrebačkog Maksimira, Legrad im dođe kao savršeno mjesto za bijeg od gradske vreve.
– Volimo gradski život, no s vremenom se čovjek zasiti kafića i gužvi pa onda zbrišemo u ovaj mir. Ovdje nas posjećuju rodbina i prijatelji koji se oduševe okolišem pa se već za par minuta opuste do te mjere da počnu drijemati za stolom – veli Roman, a Irena ga dopunjuje kako se i Legrad može pohvaliti svojim urbanim štihom koji je vidljiv kroz brojne grafite po naselju, a posebice na Graffiti ranchu.
Oduševljavaju ih i brojne male uličice po kojem im je ovo podravsko mjesto potpuno drugačije od ostalih koji su uglavnom koncentrirani duž jedne glavne ulice. Ovdje se vrlo lako izgubiti, vele.
– Moj dan ovdje izgleda sasvim uobičajeno. Odem u centar na kavu, obavim kupovinu, vratim se doma pa napravim ručak. Za vrijeme svjetskog prvenstva, ali i za vikenda, kad su neke nogometne utakmice pridružimo se lokalnoj ekipi jer nemamo televizor pa s njima pogledamo tekme. Volimo ovaj stil života. Kupamo se u Dravi, na Šoderici, posjećujemo okolne restorane i pizzerije…sve smo već tako dobro upoznali da se osjećamo baš kao doma. Svi su nas dobro prihvatili. Susjedi su, baš kao i ostali mještani, pristupačni i uvijek spremni pomoći – veli Irena koja je baš tog jutra obavila klasičnu trampu sa susjedom koji joj je za njenih pet tački šljiva vratio tri litre rakije i dvije litre vina.
– Još da nam je brza cesta pa da skratimo vrijeme putovanja iz Zagreba i kanalizacija kroz naselje, onda se zbilja ne bi imali na što požaliti – rekla je na kraju Irena.
