Gorica Miholečka malo je naselje smješteno na 175 metara nadmorske visine i na površini nešto većoj od dva kilometra kvadratna. Administrativno pripada općini Sveti Petar Orehovec od kojeg je udaljeno nepuna dva kilometra. Stanovništvo je u potpunosti hrvatsko, a mnogi svoje korijene vuku iz Hrvatskog Zagorja, čiji su preci doselili prije drugog svjetskog rata. Prema saznanju mještana, najstarije obitelji u selu su Miklečić i Peklić, a mi smo se na našem putovanju zaustavili kod obitelji Peklić i nakratko porazgovarali s članovima.
Bara Peklić najstarija je mještanka i članica ove obitelji. Sa svojih 86 godina pamti mnogo lijepih, ali i manje lijepih trenutaka. U selo je došla 1949. godine udavši se za supruga Stjepana. Selo je tada imalo četrdesetak kuća u kojima je živjelo preko stotinu stanovnika, koji su se bavili poljoprivredom. To su bila mala gospodarstva, s po jednim konjem i par krava.
– Svi poljoprivredni poslovi radili su se ručno ili uz pomoć konja ili krava. Susjedi su si međusobno pomagali, a nikog nije trebalo moliti za pomoć već su jedan drugog pitali treba li mu pomoć. Zajedno smo ujesen trijebili kukuruz, a zimi „čehali“ perje i čistili orahe. Sve proizvode prodavali smo na tržnicama u 50 kilometara udaljenom Zagrebu do kojega smo od Križevaca putovali vlakom. Osim stoke, u svakom domaćinstvu bilo jemladine. U dvorištima i u vrtovima pasle su guske, race, kokoši i pure, a djeca su na livade Podluke, Črnile, Jalše i Rogosce, na ispašu vodila krave i svinje. Voda za cijelo selo crpila se iz starog zidanog zdenca, a u Bereku je bio bunar pokraj kojeg su žene prale veš. U potoku Črnec močila se konoplja iz koje smo dobivali kudelju a mi žene tkale domaće platno – prisjetila se sugovornica Bara.
Njezin suprug Stjepan bio je izučeni šuster, no više ga je zanimala vinova loza koju je zasadio na gotovo pet rali površine. Vino je zaprežnim kolima vozio i prodavao u selima kod Bjelovara. Stjepan je bio i odbornik, a u njegovoj kući su stanovali i električari kad je pedesetih godina selo dobilo struju. Domaćin je za majstore uvijek imao rashlađenu bocu vina pa je (možda) i zbog toga ova obitelj prva u selu dobila i struju.
U to su se vrijeme vinogradarstvom bavili i drugi mještani koji su imali vinograde na brdima Vinca i Krča. Za svoje potrebe mještani su pleli i korpe od šibe, a još do devedesetih godina prošlog stoljeća mještanin Mirko Miklečić pleo je i prodavao košare i metle od šibe. U nedostatku Društvenog doma, društveni život odvijao se u privatnim kućama, a najviše zabava bilo je u kućama Stjepana Cecelje i Vinka Kurtanjeka. Na zabavama su svirali tamburaši – braća Josip, Dragutin i Mirko Filipan, te Stjepan Dragiža. Dolaskom struje, neki Jelušić koji je radio u Njemačkoj, kupio je i prvi radio, a kasnije je Valent Horvat kupio i televizor. Sedamdesetih godina Ivan Mikličić u selo je dovezao i traktor marke IMT 533.
U selu još uvijek stoji nekoliko kuća od blata i drva, no već krajem pedesetih godina proteklog stoljeća, mještani su svoj dom gradili od cigle. Zemlju su kopali na livadi nazvanoj Ciglana, a prema sjećanju danas najstarije stanovnice Bare, glavni majstor za pečenje cigle tih poslijeratnih godina, bio je neki Vilček. Mještani su sami gasili i vapno iz kamena, a kuće su zidali priučeni zidari. Tomo Kapoš i Tomo Peklić još sedamdesetih godina radili su krovišta na većini kuća u selu.
Na obiteljskom gospodarstvu koje vodi Josip Peklić, uz njegovu suprugu Mirjanu i kćerke Leonu i Luciju, te malog sina Luku, žive i Josipovi roditelji Tomo i Barica, baka Bara i brat Ivica sa suprugom Anitom. Naš domaćin od roditelja je preuzeo gospodarstvo pred petnaestak godina.
– Roditelji su počeli s nekoliko krava i par jutara zemlje. S vremenom se gospodarstvo povećavalo pa je u stajama bilo i po 25 mliječnih krava simentalske pasmine. Mlijeko se dobro plaćalo, a otkupljivala ga je Sirela iz Bjelovara. Uz krave za proizvodnju mlijeka, hranili smo i tovljenike, te svinje za naše potrebe. Danas imamo 18 krava i nekoliko tovljenika, a za ishranu stoke obrađujemo 35 jutara zemlje. Ovdje su male parcele, najveća nam je oko tri rali, a najmanja svega 200 hvati – kazao je Josip. On je nastavio djedovu tradiciju, i već dvadesetak godina uzgaja i vinovu lozu. Nije to veliki vinograd, no njegova vina od sorti graševina, chardonnay, sivi pinot, muškat žuti i frankovka, sve češće na izložbama vina osvajaju medalje. Josip se bavi i proizvodnjom meda i ima i desetak košnica, no uz to nađe vremena i za svoj hobi – stolariju.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća iz sela je u školu u Miholec i Sveti Petar Orehovec išlo desetak učenika, a raduje činjenica da ih i danas ima toliko. Od vrtićke dobi pa do fakultetske naobrazbe, u Gorici danas živi 15-ero djece i mladih, a Općina Sveti Petar Orehovec za najmlađe je u selu postavila i dječje igralište. Najmlađa mještanka je Ela Peklić kojoj je tek desetak mjeseci.
Naselje je asfaltirano, a osim struje i telefona, selo ima i vodovod. U 11 naseljenih kuća danas živi četrdesetak stanovnika, od kojih je polovina radno sposobna. Osim naših domaćina, poljoprivredom se bave Ivica Mikličić, Josip Srbljinović, Valent Pacur i Mara Kapaš. Josip Đuran uz ratarstvo i tovljenike uzgaja i kokoši Hrvatice, Mario Zelić tovi svinje, a u selu je i mješaona stočne hrane. Mještani liječnika, zubara i poštara imaju u općinskom središtu Sv. Petar Orehovec, a groblje, crkvu i najbliži dućan u Miholcu.
Tekst i foto: Mirko Lukavski
