Župnik Leonard Markač u koprivničkim Močilama je već više od 40 godina, a ako ga zdravlje posluži, tamo će ostati i do mirovine. Kako kaže, ne treba čupati stari hrast i seliti ga negdje gdje neće ni stići pustiti korijenje. Ovih dana odlazi u povremene pojedinačne blagoslove kućanstava, održava mise pod epidemiološkim mjerama i nastoji iz dana u dan svoje obaveze prilagoditi ovom izvanrednom stanju u kojem smo se našli.
Epidemiološka situacija je povoljnija pa počinje blagoslivljanje kućanstava. Kako će se održavati?
– Svaka će biskupija raditi na svoj način. Neke su biskupije mahom blagoslivljale u redovitom božićnom terminu, a naša Varaždinska biskupija je u ono vrijeme to odgodila tako da će većina župnika u blagoslove krenuti sada. Oni koji to žele, slobodno idu, a ja osobno ne idem jer je vrijeme blagoslova prošlo, no neću nikoga ražalostiti ako me zove i odazvat ću se pozivu. U takvim slučajevima rado idem. Čujemo se, dogovorimo se pa odem. Evo, i danas i ovih dana sam bio, ljudima je drago da netko dođe
Naravno, posebno u ovo pandemijsko vrijeme. Postoje li posebna pravila za ljude koji žele da netko dođe?
– Nema ničega striktno određenog kako i na koji način. Svaki župnik zna svoje župljane, kako im pristupiti i kako se s njima dogovoriti.
Uspijevate li uz ove mjere normalno održavati mise?
– Da, u ulazu u crkvu i u crkvi su istaknuta pravila kojih se treba pridržavati, to je najviše 25 osoba, ali ako dođe koji čovjek više, neću ga tjerati van. To su, kako volim reći, punoljetni ljudi koji znaju kako se ponašati, educirani su. Crkva je relativno velika, imamo predvorje, gore kor, rasporedimo se, zasad se nitko ni na što nije potužio.
Jeste li razmišljali o online misama, misama na radiju?
– U Hrvatskoj zaista ima velik broj misa, možda i previše. Nisam osobni zagovaratelj mise na radiju ili televiziji jer to nije isto kao kad se ljudi sastanu. Kakvo je sada vrijeme Bog dao, tako i od nas traži, ništa više nego što nam je dao. Ako nam nije dao zdravlja, ne traži od nas da se ponašamo kao zdravi ljudi. Ne treba tu mudrovati.
Pa evo, uskoro dolazi lijepo vrijeme, moći ćete održavati mise na otvorenom…
– Daj Bože, ja tu imam lijepi plac, čak i oltar donesemo van, mi smo spremni i tome se veselim. Prošle godine smo imali redovite mise na otvorenom.
To je zgodno, ljudi se lakše raziđu…
– Da, mogu se razići po cijelom placu, lakše poštovati mjere, a mi imamo razglas tako da nas svi čuju.
Jeste li morali misu i na druge načine prilagoditi mjerama? Recimo, pričest ili ispovijedi?
– Sve prakticiramo uz mjere. Sveta pričest se dijeli obavezno na ruku i bez iznimke, to je po propisu, ali ruka je tvoja kao i jezik, često još i gora od jezika…
A ispovijedi?
– Imamo razmak, nemamo masovne ispovijedi. U vrijeme Božića sam imao ispovijedi tri subote s pomoćnikom, a inače svaki dan sjedim sam i netko dođe na ispovijed.
Kad smo već na toj temi, što je s obredima krštenja?
– Ispočetka je bilo uvjerenje među ljudima da je bolje da se ne ide, no uz mjere smo krstili. Svi nosimo maske, dođu samo roditelji i kumovi, ponekad baka i djed, a kako je popuštalo smo ponekad dozvolili da dođe više ljudi.
Situacija je iz dana u dan drugačija, treba se stalno prilagođavati…
– Tako je, zaista nije bilo neugodnih trenutaka ili da bi se kompromitirale mjere… Zasad je sve prolazilo u redu.
Redovno komunicirate s vjernicima o njihovim razmišljanjima i problemima, jeste li primijetili da su u ovo vrijeme možda više anksiozni, da im više nedostaju bližnji i slično?
– Vidim to kad odem u pojedinačni blagoslov kuće. Ostanem dulje s njima, razgovaram, jako su sretni što netko dođe, nikada to tako nije bilo kad se išlo od kuće do kuće… Ostanem i po sat vremena i to je lijepo. Normalno da ljudi osjećaju svašta, čujem to na svakom koraku, ‘kad će to zlo proći’ i takve jadikovke. Ne znam, možda su se ljudi krivo postavili. To je jedan problem koji je došao, susrećemo se s njim i treba se s njim uhvatiti u koštac. Ako ćemo se ponašati neodgovorno, bit će nam još teže. Križ ako pritegneš sebi lakše ga je nositi nego da ga guraš, a moraš ga nositi. Isto je i s drugim stvarima, ne samo koronom. Nešto kad nas u životu snađe, to moramo prihvatiti, i bolest bližnjega i smrt ukućana. Strašan je to udarac, ali kad razmisliš, to je prirodni slijed, to treba prihvatiti, a vrijeme liječi sve rane.
Čini mi se da ljudi kad imaju probleme naginju tome da se okupe, drže skupa, a u ovoj teškoći je baš to nešto što ne smijemo raditi.
– Da, to je još dodatno otežano. Ja imam četiri nedjeljne mise da se ljudi rasporede i na sve dolaze, a nekim čak i odgovara da ih je manji broj. Meni je to dodatno opterećenje, ali rado to učinim.
Što je s djecom i vjeronaukom, pričestima, firmama?
– Mi ćemo tek sredinom svibnja možda početi s firmama, a pričesti će ovisno o župniku biti prije. Nedavno sam pitao Stožer o održavanju vjeronauka, mislio sam ga početi održavati prošli tjedan, ali su me zamolili da kažem i drugim svećenicima u dekanatu da se još malo pričeka, počela je škola za osmaše pa da se vidi situacija. Imat će zaostatke, ali takva je situacija, dolazit će kada će moći.
Mislite li da nam je ova situacija i neka prilika da promijenimo način na koji smo dosad živjeli?
– U narodu se veli ‘svako zlo za neko dobro’. Nisam za radikalna tumačenja, neki su voljni to tako tumačiti da nas Bog kažnjava, ali prilika je svakako. Zapustimo se u životu, idemo za nebitnim stvarima, oko nas su ljudi kojima smo potrebni, a ne viđamo ih, možda je sada dobro vrijeme da shvatimo da nije baš sve u našim rukama, da postoji i netko drugi tko gospodari time. Nama je dano da pametno raspolažemo svojim životom, zato se i kaže ‘cijepi se, misli na druge’. Možda smo malo zaboravili na druge, materijalno i duhovno, moralno, možda smo to malo zaboravili jurišanjem za nekim niskim pobudama i ciljevima.
Spomenuli ste cjepivo. Čitao sam i o problemu etike cjepiva, no i da se ono odabire ispred etike u izvanrednim situacijama. Kakav je vaš stav?
– Ja jedva čekam da se cijepim, još nisam. Nikad nisam razmišljao drugačije nego što govori aktualna znanost. Nemam ja tu što pitati ili komplicirati. Na kraju, i Sveti Otac se cijepio i to je dobar pokazatelj svim vjernicima i ljudima dobre volje da to treba poštivati. Etička načela i norme, barem prema pisanju i izjavama katoličkih medija, to je sve u redu. Ne treba se komplicirati.
Pa da, zašto znanost i Crkva ne bi išle ruku pod ruku.
– Znanost radi svoje i ja to poštujem. Na koncu, znanost je Božji dar. Na početku Svetog pisma piše ‘množite se, napunite zemlju, podvrgnite se zemlji, zavladajte njom’, to je sama Božja riječ i otkrivanje svemira je Božji dar. Primitivci će reći ‘išli su na Mjesec, Boga nisu našli’. To je nisko. Imam osjećaj da je ovaj novi virus nauku cijelog svijeta stavio pod upitnik. Trebalo je vremena da shvatimo što se događa, ali brzo smo našli lijek što nije bio slučaj u povijesti.
Postojale su prije i mnogo gadnije pandemije.
– Da, povijest čitamo, došlo je i prošlo, ali sada smo to osjetili pa je malo drugačije. Uvijek kao da se čovjek voli pomalo uznositi i misli da ćemo zavladati svime. Nećemo nikada, zavladat ćemo toliko koliko nam Stvoritelj dozvoli. Možda kaže malo ste se zaletjeli pa sad imate problem, ali i tu ću biti uz vas i to ćemo riješiti.
Što mislite o ravnopravnosti žena u Crkvi?
– Oduvijek je bila. Bog je na sliku svoju stvorio i muško i žensko. Sada se govori o tome da je Papa dao da žene mogu biti akolite. To nije red, ali je služba gdje mogu biti i lektor, dakle mogu čitati. Kod mene žene čitaju već 35 godina pa mi je smiješno kad kažu to je nešto novo. Možda je tijekom povijesti to sve skupa bilo drugačije shvaćeno, no danas se u svijet uključuju svi. Isuse je u povijesti zaredio muške i to je tradiciju, no druge obaveze žene u Crkvi imaju ravnopravno.
Hoće li doći vrijeme kada će euharistiju voditi žena?
– Ja to ne bih volio prognozirati jer neću to doživjeti. To će biti kad će biti, ali žena u Crkvi ima više nego muških. Kod mene je uvijek bilo više žena u crkvi.
Kakav je interes mladih za Crkvu?
– Mlade privlače neke njihove stvari i to je normalno, no ako se kasnije zapita neka životna pitanja, prije ili kasnije će se okrenuti duhovnosti. Vidim podosta kvalitetnih mladih ljudi na nedjeljnim misama i naravno da bi ih moglo biti više, ali ima ih. Mladi su uvijek na udaru za ovo ili ono, ali ja sam optimist i imam povjerenja u mlade.
Crkva se i prilično modernizirala.
– Jest i može se onoliko da modernom čovjeku na autentičan način današnjem čovjeku donosi svoje blago.
Što mislite o Crkvi i politici kao ruku pod ruku, ulazi li Crkva u politku? Imate li vi političke afinitete?
– Crkva se ne miješa u politiku, nego je to rad na društvenom dimenziji jer svaki je čovjek homo politicus pa i ja. Službeno Crkva ne može ulaziti u politiku iako se koji puta dobije takav dojam, no društvenim pitanjima se mora baviti i ako su ta pitanja čovjek i njegovo dobro, onda mora.
Ulazi li onda politika u Ckrvu?
– Ako mislite na to da političari dođu na misu, ne može ih se otjerati van i to je svugdje tako, ne samo kod nas.
Pitam zato jer postoji mnogo negativnih komentara oko toga. No, vi političke afinitete nemate?
– Ne u ime Crkve ili kao župnik, nego kao ja, a to imam pravo i dužnost jer sam isto građanin ove zemlje. To je jedna sfera, a ovo je druga.
Koristi li politika namjerno vjernike kao svoje glasače?
– Crkva se ne bi trebala miješati, ja niti jednu riječ u vrijeme izbora s oltara ne kažem u crkvi. Na visokoj se razini oni sastaju jer je Crkva također jedna respektabila ustanova i znam da ti motivi često puta nisu korektni, nego se radi o nekakvim interesima, ali to ne znači da ja ili bilo tko to opravdava.
Evo, na kraju, uvijek me zanimalo što rade svećenici kad odu u mirovinu?
– Ako si zdrav, ako možeš, u službi si do sedamdeset i pete godine. Svaka biskupija ima dom za starije i nemoćne svećenike i u njima se nalaze svećenici koji mogu ići pomagati u župama jer uvijek nešto treba…
Dakle, ostati aktivan.
– Aktivan, naravno. I tamo imaju mise, za neke blagdane rade priredbe, aktivna mirovina.
Vi se još ne spremate nigdje?
– Ako da Bog zdravlja, ne još četiri ili pet godina.
