AK galerija po mnogočemu je jedinstvena u Koprivnici, našoj županiji, ali i Hrvatskoj. Riječ je, dakako, o kulturi, ali ne onoj koja je rezervirana za ‘kulturnjake’ ili o kojoj smo vidjeli i čuli u nekom dozlaboga dosadnom prilogu na televiziji u gluho doba noći jer patimo od nesanice, nego o kulturi iz zajednice za zajednicu i u suradnji sa zajednicom. O čemu onda, karverovskim riječima, pričamo kad pričamo o AK Galeriji?
Vrijeme je sabiranja dojmova i postignuća prošle godine. Kako je AK Galerija preživjela prošlu godinu i pandemijske uvjete koji su najgore pogodili kulturu?
AK galerija je u 2021. usprkos svim pandemijskim uvjetima i okolnostima odradila gotovo sve što smo imali u planu. Konkretno 22 događanja, najvećim dijelom samostalnih i skupnih izložbi, ali i predavanja, radionica, gostovanja… Naš neki pristup tim ‘novonastalim okolnostima’ je bio to da se kultura i dalje stvara i održava. Zapravo, od početka našeg djelovanja nam je prioritet umjetnik, a tako će i ostati jer ono zbog čega mi radimo su umjetnici i umjetnost sama. U vremenu kada je izlagačka djelatnost ograničena, a umjetnici su se našli u priličnonezahvalnoj situaciji gdje je smanjen broj izložbi i sredstava, zaključili smo da ćemo raditi bez obzira na sve. Jedini nam je problem, uvjetno rečeno, bila regulacija broja publike u galeriji s obzirom na mjere, no svaka se izložba održala uz otvorenje i trajanje od dva tjedna. Podrška Zaklade Kultura nova i grada Koprivnice omogućuje nam da ja, Tanja i Petra budemo zaposleni na pola radnog vremena pa možemo raditi dvotjedne izložbe, a što je opet važno jer svi imaju vremena i prilike posjetiti izložbu.
Kultura se u vremenima krize uvijek prva označava kao neesencijalna djelatnost, no je li to opravdano ili nam je kultura i u ovakva vremena važnija nego što se čini?
– Da, istina je da je kultura prva kada se moraju rezati sredstva, no ono što svi moramo shvatiti je da su kultura i umjetnost sve ono što radimo u naše slobodno vrijeme kojeg smo ove godine imali napretek. Što bismo, na kraju krajeva, da nemamo filmove, serije, glazbu, umjetnost općenito?
Čini mi se da se kultura uzima kao datost, a zaboravlja se da postoje ljudi koji tu kulturu produciraju.
– Stara je priča to da umjetnik nije radnik. Umjetnik je radnik, radi što i svi drugi rade. Isto tako, velik broj djelatnika u kulturi, od čistačica do kustosa, od tehničara do ravnateljâ, sve su to su ljudi koji rade u kulturi i bez kojih ona ne bi postojala. Ako u izvanrednim uvjetima, kakvi god oni bili, odlučimo to sve srezati, koja je poruka? Koji je ‘statement’ o tome što nama znači naša kultura? Mislim da je to opasno područje jer, kako smo se uvjerili, ljudima se lako manipulira i bojim se da bi takav odnos prema kulturi ljudima mogao usaditi stav ili vjerovanje da to nije važno. A ako to nije važno, što onda jest? Kultura je sve ono što radimo dok nismo ‘na poslu’.
AK je neinstitucionalni prostor. Kako je ustrojen, kako se financira?
– Volio bih tu razjasniti neke stvari koje su u javnosti još uvijek donekle zamagljene. AK galerija je, baš kao i FUNK – udruga. Mi smo dionici nezavisne kulture koja je zavisna o raznim izvorima sredstava. Nezavisna kultura znači nezavisnost u idejnom i programskom smislu. Unutar naše udruge djeluje AK galerija koju vodi tročlani kustosko-dizajnerski tim, Tanja Špoljar kao voditeljica programa, Petra Travinić kao grafička urednica i ja kao voditelj ureda i tehničar. Mi sami po nekim vlastitim metodama i modelima biramo što ćemo raditi, nemamo nadležnu osobu ili upravno tijelo koje će reći ‘vi ćete izlagati to i to’. Naš je rad projektiviziran, radimo po projektima što znači da svake godine smišljamo program koji je razložen na nekoliko projekata, a što se onda prijavljuje na razne izvore financiranja.
Zapravo nikad ne znaš što ćeš od svega ostvariti.
– Ne znaš, ali nadaš se, jer smo sad u devetoj godini rada i vjerujem da smo, barem u Koprivnici, prepoznati kao najvažnije izlagačko mjesto za suvremenu umjetnost. Nedavno je naša predsjednica i voditeljica programa Tanja Špoljar dobila medalju Grada Koprivnice za doprinos nezavisnoj kulturi, što nam je veliko priznanje i dokaz da smo prepoznati „doma“. Tako da – da, nadamo se i vjerujemo da će nam iskustvo i prepoznatljivost donijeti ako ne veće, barem iste financijske i produkcijske uvjete za rad.
S obzirom na prošlogodišnji ili devetogodišnji rad, kako se Koprivnica i AK galerija može pozicionirati s obzirom na takve i slične prostore u sjevernoj Hrvatskoj ili u zemlji općenito?
– Znam da u županiji takvog prostora nema. Ono što je naš specifikum jest da imamo radne prostore umjetnika i izlagački prostor fokusiran isključivo na suvremene umjetničke prakse. Neki umjetnici koji koriste radne prostore su tamo od samih početaka kada su bili i Romano, Mucko, Vincek, Markić…
Koliko vas je?
– U udruzi je trenutno 18 članova, a drago mi je reći da od prošle godine imamo i tri nova člana, Ivana Ivanovića, Tomislava Sertića i Teodoru Lukavski. Udruga nam se u prosjeku pomladila što je sjajna stvar jer je unazad nekoliko godina tu teško bilo naći mlade umjetnike jer ako ih i ima, najčešće se ne vrate u Koprivnicu pa kad dobiješ novu krv u organizam, to je sjajna stvar.
Vratimo se na pretprošlo pitanje…
– Da, što se ustroja tiče, bliski su nam jedino Atelijeri Žitnjak, naša pobratimska organizacija iz Zagreba. Ono što mi radimo u lokalnom kontekstu, u gradu i u županiji definitivno je jedinstveno. Naravno da se ne možemo mjeriti s galerijama u Zagrebu, Rijeci ili Splitu, nemamo niti udrugu likovnih umjetnika, no za naš lokalni kontekst, definitivno radimo jedinstvenu stvar, a to je konstanta i dosljedna programska usmjerenost suvremenim umjetničkim praksama.
Često čujemo da je kultura rezervirana za kulturnjake. Može li kultura funkcionirati i kao turizam? Pridonosi li AK Galerija turističkoj promociji grada, ali na jedan specifičan način?
– I u AK i u FUNK-u već godinama nastojimo gurati ideju kulture kao oblika društvenog kapitala. Tu je ta dvojakost turizma, je li to broj noćenja i popijenih piva ili je to nešto što se dugoročno gradi, nekakav ‘feeling’ koji imaš kada dođeš u određeni prostor ili grad. Kad primjerice dođeš u Rijeku, jednostavno osjetiš da si tamo, a to je ono što mi nastojimo postići ovdje. Nije isto doći u AK galeriju ili u centar na sladoled. Ideja kulture kao turizma, da, definitivno, i na tome treba raditi, no trebalo bi imati suvremeniji i realniji pristup tome. Naše izložbe neće donijeti veliki broj noćenja, no znam da se glas o našoj galeriji i Koprivnici čuje od svakog umjetnika koji dođe i u ovih devet godina rada, uvjeren sam da svi ti umjetnici, a i njihova publika i prijatelji sad Koprivnicu znaju ne samo po Vegeti, nego i po AK galeriji.
Većina programa je ionako rezervirana za umjetnike koji nisu iz lokalne sredine.
Dobar dio našeg programa samostalnih i skupnih izložbi ili rezidencijalnog programa bavi se umjetnicima koji nisu lokalni, no to nije kriterij jer dobar umjetnik je dobar umjetnik. Na Danima otvorenih vrata uvijek predstavimo sve članove, a kroz godinu uvijek napravimo pokoju izložbu domaćih autora.
Marijan Špoljar je u jednoj od svojih kolumni pisao o tome da se kulturni sadržaj danas, zbog onog već spomenutog projektnog načina funkcioniranja i financiranja, uvijek mora opravdati nekom edukacijskom ili drugom svrhom, da ne može stajati sama za sebe. Kako AK Galerija stoji po tom pitanju?
O tome bismo mogli ispisati cijele novine. Danas se i sam umjetnik mora baviti projektima, no nekad nije lako objasniti zašto netko radi to što radi i ima li neki cilj ili treba li ga uopće biti? Umjetnici danas rade umjetničke projekte, no ja i dalje vjerujem u ideju umjetničkog rada kao samostalnog oblika umjetničkog djela. Naravno da organizacije koje djeluju u polju umjetnosti i kulture usmjeravaju svoj rad i aktivnosti određenim ciljanim skupinama s nekim ciljem, bilo to da bi predstavili mlade umjetnike, nove umjetničke prakse, povećali kulturnu ponudu grada ili kao što se to najčešće u prijavnicama projekata zaključuje, povećali kvalitetu života građana. Mi osim izložbi, koje su također edukativne jer su popraćene tekstovima, vodstvima, a i svaka izložba je jedan mali presjek stanja na umjetničkoj sceni, radimo i edukativne programe i radionice.
Druga moderna fiksacija je rast koji je, navodno, jedini pokazatelj uspjeha. Svake sljedeće godine moraš imati veći profit, više korisnika… Podliježe li tome i AK galerija u planovima za ovu godinu?
Naša intencija u posljednje dvije godine je zapravo smanjivanje programa. Prije, kad smo u potpunosti volontirali, imali smo i tridesetak programa godišnje što je za jednu takvu galeriju previše. Naravno da je ideja rast, ali ne u kvantitavnom smislu, nego smanjujemo broj izložbi i dublje ulazimo u odnos sa svakim umjetnikom i u svaku izložbu. Drago mi je da smo kroz godine uspjeli doći na tu razinu da smo umjetnicima sposobni pružiti podršku ne samo u smislu autorskih naknada, nego i produkcije, da imamo vremena raditi na izložbi, da to izgleda dobro i da možemo rad predstaviti u najčišćem mogućem obliku. Ako želimo tako nastaviti, moramo smanjiti broj izložbi, ali podići kvalitetu. Nažalost, postoji globalni imperativ rasta, no taj balon ima svoje granice i u tom smislu je umjetnost tu strahovito važna. Umjetnost je ta koja će te zaustaviti i usporiti. Ako pogledamo stvari iz te perspektive, onda nam je umjetnost potrebnija nego ikada.
