Hrvatska kuna. Prvi se puta kao motiv na nekom novcu pojavila još u 13. stoljeću u Pakracu i sve do danas ostala je naša dika i naš ponos, nacionalni i monetarni simbol kojem nema ravna. Hrvati posebno vole ustrajati na stvarima na kojima ne bi trebali na način na koji to ne bi trebali iz razloga iz kojih to ne bi trebali, a čak niti slavna kuna toga nije pošteđena. Kuna, zlatica ili bjelica, sasvim svejedno, nije neka velebna i impozantna životinja poput orla, lava, tigra ili neke druge životinje koja krasi neka druga nacionalna i monetarna obilježja, nego rijetka štetočina koja lovi iz čiste zabave, ubija domaće životinje, pljačka ptičja gnijezda i iza sebe ostavlja posebno smrdljiv izmet. E pa, baš je ta i takva kuna sasvim prigodno hrvatski nacionalni simbol, simbol koji ljudima nanosi štetu, ubija i pljačka iz zabave i prilično smrdi.
Osim toga, kunu su kao nacionalnu valutu revitalizirali upravo oni oko čijeg se pozdrava još i dan danas sporimo i koji stoje kao neizbrisiva crna mrlja naše mračne prošlosti čiju ljagu sa sebe vazda nećemo i ne trebamo skinuti. Toliko o inzistiranju na stvarima oko kojih se ne bi trebalo inzistirati iz razloga iz kojih na tome ne bi trebalo inzistirati.
Ako se pak dotaknemo i načina na koji na tome inzistiramo, stvari postaju sasvim prigodno još tragikomičnije i komitragičnije. Simbol kune u Hrvatskoj toliko je slavan i neprikosnoven (ta, stoji na našem novcu još od stoljeća 13. i s obzirom na našu običnu radničku i građansku platežnu moć, zauzima najviše mjesta u našim ofucanim i probušenim džepovima) da bi čovjek pomislio kako svaki Hrvat, od onoga u vrtiću pa do onoga na smrtnoj postelji, kunu zna narisati zatvorenih očiju jednim potezom ruke. Ispostavilo se, međutim, da je to tek još jedna utopijska zabluda jer je pobjednički dizajn kune na kraju povučen zbog toga što je plagijat ili, točnije rečeno, zato što je kuna koja je završila na kovanici ukradena s interneta.
To je, složit ćemo se, i opet sasvim prigodno samoj prirodi kune koja pljačka ptičja gnijezda, a onda i našoj Republici Hrvatskoj u kojoj se pare pokušavaju namaknuti pljačkom, a ne pošteno čak i kad se radi o dizajniranju para. Osim toga, natječaj za dizajn kovanica eura s nacionalnim obilježjima raspisan je i proveden na način koji nema veze sa strukom i bez konzultacija struke, bez koncepta, bez smjernica i bez rasprave.
Nije čak bilo niti stručnog žirija pa je zato je pristiglo više od 1300 radova od kojih su mnogi bili narisani olovkom zatvorenih očiju u jednom potezu ruke (što, na kraju, i nije sporno ako znamo da na natječaju čak nije bilo niti uvjeta da se uz dizajn priloži i odgovarajući 3D prikaz), a prvoplasirani Pranjković je, kao što je to rekla viceguvernerka HNB-a s plaćom od 43 hiljade kuna Ivana Jakir-Bajo, ‘mlada umjetnička duša koja nije mogla izdržati pritisak javnosti i struke pa se na kraju povukla’. I natječaj je, dakle, proveden na način na koji to ne bi trebao biti, a iza sebe je opet sasvim prigodno kuni, ostavio snažan smrad korupcije, nesposobnosti i kriminala.
Od tih 1300 olovkom i zatvorenih očiju narisanih prijedloga, našao se i prijedlog višestruko nagrađivanog hrvatskog dizajnera Borisa Ljubičića koji je sudjelovao u formiranju Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, bio pokretač ideje o Hrvatskom dizajn centru, predsjednik Hrvatskog dizajnerskog društva od 2003. do 2005. godine, koji je još tamo 90-ih predložio suvremeni i krajnje stilizirani dizajn dvaju izmjeničnih kvadrata crvene, plave i bijele poje kao nacionalni vizualni kod po kojem je Hrvatska danas i najpoznatija i čiji prijedlog za dizajn kovanice eura nije dospio ni u prvih deset.
No, i to je na kraju i sasvim prigodno obilježje kune, ubiti ostale korisne domaće životinje i to iz čiste zabave. Nema veze, hakuna matata, rekli bi oni koji govore svahili ili debeli Pumbaa u Kralju lavova, valja zaboraviti prošlost i sve brige, prepustiti se životu u raspadajućoj koruptivnoj Hrvatskoj i ´no worries´.
