Nakon otkrivanja skulpture ‘Začin života’ autora Nikole Vudraga iz Varaždina, kojoj smo svjedočili prošli tjedan pred novouređenom zgradom Podravke, mišljenje javnosti o tom djelu je podijeljeno. Neki ga smatraju vrhunskim, a drugi u njemu vide hrpu bezvrijednog željeza kojem je mjesto u reciklažnom dvorištu, a ne na istaknutom javnom prostoru. I baš smo zato razgovarali s autorom ‘Začina života’ u kojem smo se dotaknuli i drugih tema vezanih uz umjetnikovo djelovanje.
Kako je došlo do suradnje između Vas i Podravke?
Prijatelj, mentor i bivši profesor Zlatko Kauzlarić Atač pozvao me da sudjelujem u projektu, s potrebom za nekim svježim, suvremenim, industrijskim stilom skulpture koja će imati jedan novi izričaj, nešto ‘svjetski’ i u skladu s vremenom u kojem živimo. Obzirom da je njemu, pa i meni, dosta stalo do Podravkinog vizualnog identiteta,
usudili smo se krenuti malo težim putem, putem novog, modernog i
suvremenog.
Koliko ste imali umjetničke slobode pri osmišljavanju skulpture?
Ideja skulpture nastala je kroz duge razgovore sa Atačem i nekim predstavnicima vrha Podravke gdje je bilo raznih ideja, od slobodne forme nekoliko tanjura do čiste kopije loga Podravke, tako da se kroz puno razmišljanja i razgovora ideja svela na najčišći oblik, onaj Podravkinog srca. Iz srca smo radili skulpturu, iz srca su Podravci
gradili Podravku, postalo je očigledno.
Kakvi su bili prvi dojmovi naručitelja?
Naručitelji, kustosi, ponajviše ljudi okruženi umjetnošću, imaju samo pozitivne komentare, takav jedan stil monumentalnog, željeznog, čvrstog i oštrog rada možete vidjeti u Baselu, Miamiu, Parizu, po gradovima koji prakticiraju kulturu, tako da ljudi naviknuti na umjetničke krugove vide ovaj rad kao dobar spoj modernog izričaja sa modernim uređenjem nove zgrade. Naravno da u svemu pa i ovdje postoje nezadovoljni, to mi je jasno, no vjerujem da je nekad i šareni ‘kokot’ nekome bio trn u oku pa je
postao dio identiteta okoline. To je normalno sa svim javnim skulpturama i u početku karijere brinete hoće li se svima sviđati vaš rad. Kad malo odete u svijet i kad vas svijet prihvati, shvatite vrlo važnu lekciju, a to je da ako imate potrebu baš svakoga usrećiti, dijelite sladoled, a ne umjetnost.
Kako će skulptura, njen materijal, reagira protokom vremena? Strahujete li da će jednog dana na njoj osvanuti grafit poput BBB, Dinamo u srcu?
Ovaj čelik, ‘corten’, s razlogom je jedan od najcjenjenijih čelika na tržištu. Ima primjese većine plemenitih metala i njegova ga oksidacija štiti od hrđe i propadanja. Zadnjih se dvadesetak godina počeo intenzivno koristiti u arhitekturi i umjetnosti baš zbog predrasuda koje su ljudi imali prema onome što misle da je ‘hrđa’. Neke od najpoznatijih zgrada u svijetu su izgrađene ili obložene njime. Moram napomenuti da njegove procese promjene boje prati samo bronca. Sad je narančaste boje, kroz desetak godina će biti potpuno crven, kroz 50 smeđi, kroz 100 već blizu crne te se nakon tog ciklusa počinje vraćati na narančastu. Ne bojim se huligana, žao mi je zapravo njihove ‘kreativnosti’ jer, recimo, grafit na bronci zahtjeva dislociranje i obradu u ljevaonici da se skulptura vrati u prvobitno stanje. Za corten je puno jednostavnije, obriše se sa solnom ili mravljom kiselinom.
Začin života odražava vaš tipičan kiparski otisak: gruba forma, čelik kao sredstvo izražavanja, industrijski dizajn. Primijetio sam, Vaše su ruke više nalik ljudima koji na ‘baušteli’ postavljaju armaturu, nego, pretpostavljamo, Giacomettijevim. S druge strane, prema ocjeni stručne javnosti, izradili ste ponajbolju ili liku najvjerniju bistu Franje Tuđmana. Može li ruka, poput ličnosti, biti podvojena? Postoji li, u kojoj mjeri, sukob vaših ruku s izvornom idejom o djelu u nastajanju?
Otkad se bavim umjetnošću, uvjerenja sam da svaka ideja ima materijal i izričaj koji je najbolje predstavlja, a umjetnik je samo medij koju tu ideju manifestira u stvarnost. Nametati omiljeni stil koji ne odgovara ideji bilo bi egoistično, ili iskrivljavati istinu te ideje bilo bi lažno, što u umjetnosti znači ‘kič’. Primjerice, ‘Industrijsko metalno srce’ mora pokazati snagu i tešku industriju Podravke to jest ‘industrijsko’ i vrijednih ljudi koji u njoj rade, to jest ‘srce’. Simbolika prelazi formu i dotiče se materijala. Za Podravkino srce koristio sam čelik koji je izmišljen u godini rođenja Zlate Bartl, cijenjeni i izdržljivi čelik poput industrije koju predstavlja, armaturni dodatak za izgradnju i obnovu. Sviđalo se nekome ili ne, to je istina. Dok sam kod spomenutog Tuđmana uspio sa ljevaonicom kupiti čahure metaka u vojsci koje smo rastopili i dali im jedan obrnuti stvaralački značaj. Od metaka napravili spomenik. A spomenik sliči jer je spomenička bista standardizirana forma koja mora biti prepoznatljiva. Tako da ideja po meni bira materijal, izričaj, stil, oblik, ponekad čak i disciplinu: sliku, kip, performanse… A istinitost mora biti na prvom mjestu tog stvaralaštva.
Kako mi se čini, Vaš spomenik Nikoli Tesli postavljen u Varaždinu najviše je privukao pozornost domaće javnosti. S druge strane, više se pričalo o njemu kao o svojevrsnom rekordu jer riječ je o najvišem spomeniku poznatom svjetskom znanstveniku, a manje o kvaliteti, odnosno o formi same skulpture. Ne frustrira li Vas to kao umjetnika?
Svakome svoje. Oni koji razumiju, konkretno poruku koju ta skulptura predstavlja, a to je Tesla kao dalekovod, shvaćaju da je simbolika dovoljno čista da drži priču, bila skulptura visoka 12 centimetara ili 12 metara. Tesla, ‘daleko-vod’, i doveo nas je daleko u napretku i tehnologiji čovječanstva. Ova 12 metara velika skica postavljena u Varaždinu je zapravo samo to, skica, a pravi dalekovod od 50 ili 60 metara trebao bi držati kablove struje i biti postavljen blizu autoputa kod Smiljana, pričati priču o hrvatskom vizualnom identitetu. U Slavoniji bi dalekovod trebao biti u obliku hrasta. U Podravini bi to možda bio Podravkin pijetao. U Lici, lički medvjed. Kako se to nije uspjelo ostvariti jer su mi rekli da je ideja ‘megalomanska’, Kanadska elektroprivreda se
javila da bi porazgovarali o projektu. Tako da je skica postavljena, a za pravi dalekovod…, tko zna na kojem će dijelu svijeta Tesla držati struju u rukama.
Mlad ste i svjetski renomirani umjetnik. Jesu li hrvatski suvremeni umjetnici s nepravom, zbog položaja na periferiji zapadnih događanja, neprepoznatljivi u svijetu?
Mislim da nismo neprepoznatljivi zbog periferije, već zbog komfora. Nama je tu, koliko god se ne čini tako, vjerujte mi, sjajno. Nitko vas ne pokušava ubiti za bubreg ili sat na ruci u devet navečer u sumnjivoj uličici, hodamo slobodno po gradu, ljudi komuniciraju, druže se, jedu domaću hranu, neki imaju vrtove. Mogu pričati u ime Pariza u kojem sam
živio; svaka uska uličica je sumnjiva uličica, niste baš sigurni u koji dio grada smijete, domaća hrana ne postoji, ako postoji ‘BIO dućan’, onda nema veze sa domaćom hranom. Najbolje što možete dobiti je juha od luka. Amerika je najstrašnija, tamo je najbolje od
najgoreg. Južna Amerika, tamo vaš život nekome ne vrijedi ništa, nastradate ako netko poželi vaše tenisice, i nema vas više. Zbog tenisica! Bio, vidio, hvala najljepša, ali nikad više. Ni vrta ni domaćeg, ali oni hrabri umjetnici koji se usude i spremni su otići na
par mjeseci ili godinu, definitivno će prosperirati ako se nađu u dobroj poslovnoj okolini, samo bez lutanja naokolo po mraku. Mi smo ‘ghetto Europe’, i ako uspijete preživjeti ovdje radeći umjetnost, bilo gdje u svijetu možete uspjeti ako se okružite pravim ljudima i držite se tog cilja. ‘Uspjeh’ koji sam gradio u Hrvatskoj pet godina, u Parizu mi se dogodio u pet dana. Seriju od 40 skulptura koju sam radio pet mjeseci, prodao sam u tamo na jednom otvorenju izložbe u dva dana. Čak nije najveći problem uspjeti, problem je održati to i imati kontinuitet.
Ipak, nakon svih prethodnih pitanja, nas Podravce najviše zanima koliko
je koštao ‘Začin života?’ Hoćete li tim novcem ove zime moći platiti režije ako cijene plina nastave divljati?
Hrvatski odnos prema umjetnosti je nemjerljiv s odnosom u jednoj Francuskoj ili Njemačkoj, a da ne spominjem Švicarsku ili Dubai. Mislim da će čitatelji najbolje ovako shvatiti stanje: umjetnina koja je u Hrvatskoj 100 kuna, znači 100 eura u Njemačkoj, što je 200 eura u Francuskoj, 1000 eura u Švicarskoj, ili 2000 eura u Dubai-u. Nije pristojno o tome govoriti, ali da Vam odgovorim: još ću nekoliko projekata napraviti slične veličine da preživim zimske režije. Nisam se obogatio na tome, naprotiv, Ataču i meni je važnije da smo obogatili umjetnički opus prehrambenog diva kojem je stalo do umjetnosti.
