Matija Osrečak iz Koprivnice proveo je dvije i pol godine u Meksiku, u državi Chiapas, a nedavno se vratio u Koprivnicu gdje je odlučio ostati živjeti i osnovati obitelj sa suprugom Andreom. Upoznali su se u Koprivnici kad je Andrea došla na razmjenu učenika iz Meksika u koprivničku Gimnaziju. On je tada već završio srednju školu i 2017. godine prvi ju je put otišao posjetiti u Meksiko. Iduće godine Andrea je došla u Koprivnicu i jedno vrijeme stalno su se posjećivali unatoč velikoj udaljenosti.
– Kad je naša veza postala ozbiljnija, odlučili smo da ćemo živjeti u Meksiku, nije imalo smisla stalno putovati. Došao sam u Meksiko početkom 2020., baš u vrijeme kada je započela pandemija koronavirusa. Jezik na kojem smo se u početku sporazumijevali bio je engleski, kojeg kod njih zapravo jako malo ljudi govori, oni uglavnom pričaju španjolski. Andrea mi je prevodila engleski na španjolski i za 5-6 mjeseci već sam se normalno sporazumijevao na španjolskom. Živjeli smo u malom gradiću Copoya u okolici grada Tuxtla Gutierrez koji je veličine Zagreba. Andreini roditelji bave se privatnim biznisom voda-plin, a i imaju dosta zemlje, pa smo izgradili kokošinjac s nesilicama, prodavali smo jaja, a u drugom prostoru koji smo adaptirali započeo sam uzgajati i prodavati gljive bukovače, na početku samo obitelji i prijateljima, a kasnije i preko društvenih mreža – kaže Matija.
Ljudi u Hrvatskoj, smatra, vrlo površno poznaju Meksiko.
– Do nas uglavnom dolaze vijesti uglavnom o narko kartelima koji većinom posluju na sjeveru kod granice s SAD-om, a tamo ima i najviše nasilja. Samo jednom u te dvije i pol godine kako sam živio tamo desila se neka pucnjava na drugom kraju grada. Ali bez obzira što se to rijetko događa, tamo se po noći ne izlazi, ne šeće se mračnim ulicama, jer uvijek ima očajnih ljudi, delikvenata koji bi te mogli napasti. Ja na sreću nisam doživio nikakve takve incidente.
Meksiko ima oko 130 milijuna stanovnika, dok je Chiapas otprilike kao Hrvatska po broju stanovnika. To je područje veoma bogato prirodnim ljepotama, od planinskog nacionalnog parka, vulkana na granici s Guatemalom, te nekoliko ostataka građevina civilizacije Maya. U Meksiku je tropska klima i velike su vrućine, ali ima jako puno vode, vodopada, rijeka, jezera, a jugoistočni dio uz Guatemalu je prašuma u kojoj žive i jaguari – priča Matija.
– Ima dosta divljih životinja, ali ne u gradu. Viđao sam škorpione, ima jako opasnih i otrovnih zmija čegrtuša, ali vidio sam samo one bezopasne. Tamo preko noći ne smiješ ostavljati cipele vani ispred vrata ili ih moraš obavezno pregledati ujutro kako u njima ne bi bio škorpion – kaže Matija.
Meksikanci su, smatra, divni, otvoreni i topli. Puno se druže i obitelji se često okupljaju. Kod njih je normalno na rođendanima i druženjima da i mala djeca ostanu budna do kasnih sati. Pretežito su katolici i slave dane svetaca slično kao i mi, ali kod njih je to slavlje puno veće, ulicama prolaze procesije, puno ukrašavaju ulice i trgove i uglavnom jako vole feštati.
– Obitelji su velike i jako povezane. Imao sam osjećaj da su u usporedbi s ljudima u Hrvatskoj svi puno bliskiji, jako su im važna obiteljska okupljanja. Kad slave Novu godinu, dočekuju je kod kuće u krugu obitelji. Gradić Copoya ima 8000 stanovnika, tamo doslovno stalno netko nešto slavi, stalno pucaju petarde i rakete. Ako neko ima rođendan ili imaju karmine, oni doslovno postave šator i stolice ispred kuće i zatvore ulicu. Te fešte znaju trajati i po tjedan dana i ta okupljanja su im jako važna – kaže Matija.
Zanimljiva je i tradicija koju njeguju povodom Dana mrtvih.
– Za Dan mrtvih njihova je tradicija da odlaze na groblje i tamo donose hranu i piće i da taj dan sa duhovima svojih preminulih proslave i profeštaju. Na groblju zna biti veselo. Oni vjeruju da se taj dan vraćaju duhovi njihovih pokojnika i da se s njima mogu proveseliti, prošetati gradom i parkovima.- kaže Matija kojeg je ugodno iznenadila i njihova kuhinja i gastronomija.
– Njihova je kuhinja stvarno fenomenalna, u nju sam se zaljubio odmah. Imaju jako puno lokala, malih restorana, ali i štandova na ulicama gdje pripremaju neka jednostavna jela. Uvijek imaš priliku nešto prigristi u bilo koje doba dana i noći. Kod njih raste kava tako da ima jako puno uzgajivača i puno ju piju. Tradicija im je za doručak jesti kavu i slatki kruh. Imaju uvijek jako bogati doručak s puno tropskog voća koje mojoj supruzi najviše fali u Koprivnici. Puno sade kukuruz od kojeg rade sve od pića, jela, začudio sam se koliko se toga se može napraviti od kukuruza – kaže Matija.
Nakon dvije i pol godine u Meksiku, Matija i njegova supruga Andrea ipak su odlučio vratiti se u Koprivnicu.
– Ne mogu reći da nam je tamo nešto falilo, pokretao sam vlastiti posao, ali počeli smo razmišljati o zasnivanju obitelji pa je ipak prevagnula neka sigurnost koju pruža život u Koprivnici i u Hrvatskoj. Kad kao mlada osoba započinješ neki posao, možda bi čak tamo bilo lakše i jednostavnije, ali kod nas je u Hrvatskoj zdavstveno osiguranje puno bolje, ali i obrazovanje je besplatno. Tamo postoji javno zdravstvo i bolnice, ali su prepune, upravo zbog puno ljudi koji si ne mogu priuštiti privatne zdravstvene usluge. Obrazovanje se kod njih također plaća, postoje i javne škole ali su jako loše. Većina djece čiji roditelji si to mogu priuštiti ide u privatne škole. – kaže Matija.
Matijina supruga privikava se na život u Koprivnici u kojoj joj se sviđa jer je mirno, ali ne sviđa joj se zima na koju nije navikla. Zimi je u Meksiku 20 stupnjeva, a najhladnije je u siječnju kada je temperatura između 12 i 15 stupnjeva Celzijusa
– Zapravo bi bilo najbolje da pola godine živimo tamo, pola u Koprivnici, bar bi uštedjeli na grijanju – šali se Matija koji trenutno radi u jednom koprivničkom poduzeću na proizvodnji namještaja, a uskoro planira nastaviti i svoju priču s proizvodnjom gljiva, ali ovaj put u Koprivnici.
