Ana Glavaš Jambreušić (42) imala je sasvim običan život. Kuća, škola, prijatelji, izlasci, razne obaveze do jednog dana kada se morala susreti sa surovom istinom –u potpunosti će izgubiti vid.
No to je nije spriječilo da se ostvari na svim područjima. Njena dijagnoza je retinis pigmentosa, a riječ je o kroničnoj progresivnoj očnoj bolesti zbog koje dolazi do postupnog gubitka vida koji uglavnom završava potpunim gubitkom vida. Ta bolest mrežnice počinje sa slabijim vidom u mračnijim uvjetima i noću, progresivno se seli na periferni vid i dolazi do takozvanog ‘tunelskog vida’ i kroz individualno određeno razdoblje dovodi do potpunog gubitka vida. Za ovu bolest lijek još uvijek ne postoji.
Ana se od prvog razreda osnovne škole bori s kratkovidnošću, no ni u jednom trenutku nije mislila da će jednog dana u potpunosti izgubiti vid. Čak je nakon završene osnovne škole upisala i srednju Školu za cestovni promet u Zagrebu misleći. Ipak, upravo tu je sve krenulo nizbrdo.
– Krenuvši u školu sa svojim navršenih 15 godina nisam pridavala važnost svojoj kratkovidnosti do trenutka polaganja vozačkog ispita i očnih pretraga, odnosno sistematskog pregleda kada mi je rečeno da ne mogu položiti ispit jer ne vidim dobro, ne vidim raspoznavati boje, odnosno da vidim tek 30 posto što nije dovoljno za vožnju i kretanje u prometu – govori nam Ana kojoj je konačna dijagnoza postavljena kada je navršila 21 godinu, a tada je vidjela tek 10 posto.
Vid je cijelo vrijeme gubila postepeno pa se tako lakše prilagođavala okolini no saznajući konačnu dijagnozu u bolnici Sveti duh u Zagrebu uslijedio je prvotni šok jer je tek tada saznala da poboljšanja i pomoći nema te da je sada na njoj da se, kaže, ‘zavuče u mišju rupu’ ili nauči živjeti s tom dijagnozom.
– Trenutak istine za mene je bio užasan, sam način i pristup doktorice bio je izuzetno grub i hladan, no sada joj mogu zahvaliti na tome jer me jedino ona stavila pred zid istine i uputila me dalje i to u Centar za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba Vinko Bek Zagreb gdje sam krenula na rehabilitaciju i trening orijentacije i kretanja i gdje sam u konačnici i konačno, nakon dugo godina, dobila stručnjake za moj slučaj – ističe Ana koja je usprkos otporu kojeg je u početku pružala prema svemu jer je ona za sebe bila samo kratkovidna osoba koja vidi, možda ne dovoljno, ali vidi, ipak odlučila krenuti na rehabilitaciju ne bi li naučila sve što je potrebno kako bi što lakše živjela.
– U Centru sam upoznala potpuno slijepe osobe koje su mogle raditi gotovo sve kao i one koje vide. Kretale su se uz pomoć bijelog štapa, kuhale, spremle, čitale i drugo i tu sam dobila snažniju motivaciju i nadu. Pomislila sam si, ako one sve to mogu, pa valjda mogu i ja i upravo u tom trenutku sam konačno sa svojom dijagnozom došla na ‘ti’ i krenula učiti i savladavati svakodnevne prepreke s kojima se slijepe osobe susreću – priča nam Ana čiji vid se od onda smanjio za još pet do šest posto, a za nju je to ogroman postotak jer, kako kaže, s 10 posto je još vidjela, a sada ne.
– Tu i tamo ipak nešto vidim, povremeno vidim određene oblike i boje i to mi pomogne da se lakše krećem i orijentiram. Naravno, ne mogu se osloniti na to jer većinu vremena provodim u takozvanoj tami ili mraku – dodaje.
Svog sadašnjeg supruga upoznala je prije 17 godina, negdje između prve i druge godine rehabilitacije i od tada joj je velika podrška i pomoć u svemu jer on nije slijepa osoba, već je, kako kaže Ana, nada se slijep na druge žene. Danas žive u stanu u Koprivnici i imaju dvije kćerke (10 i 14 godina) koje joj također pomažu u svakodnevnim situacijama.
– Imala sam sreću u nesreći jer sam vid postepeno gubila pa sam se tako lakše snašla u vremenu i prostoru. Danas bez problema obavljam svakodnevne kućanske poslove i odlazim od točke A do točke B. Gotovo sve se može. Ni osobe koje nemaju invaliditet, imaju neka ograničenja, bilo zdravstvena, bilo sa svojim strahovima, zbog bilo čega… Svoju samostalnost shvaćam kao svoje ljudsko pravo, kao svoju slobodu i ne dam da mi netko to narušava. Smatram da, ako sve ono što može netko drugi, mogu i ja. Možda ne sve, ali mogu pokušati – naglašava Ana te dodaje kako joj ponekad problem u kretanju predstavljaju radovi na cesti, rotori i općenito nova vizura grada jer konstantno mora vježbati novu rutu kojom hoda i pamtiti stvari koje ju okružuju kako bi znala gdje se nalazi i gdje mora ići. Kaže da se baš trenutno opet nalazi na početnoj fazi jer je grad dosta promijenjen, ima puno radova i noviteta koje nije naučila, memorirala, a protekle dvije godine se nije mnogo kretala zbog pandemije koronavirusa.
Ana nam je otkrila i kako je najsigurnija u svoja četiri zida jer svaki samostalni izlazak iz kuće za nju predstavlja veliki strah od okoline, od auta, gubitka orijentacije pa sve do toga da će zalutati i otići u krivom smjeru i da tamo neće imati oko svega nikoga tko će ju vratiti na pravi put. Napominje da je zapravo sve to u njenoj glavi jer Koprivničanci su izuzetno susretljivi i uvijek joj pomognu kada vide da šeta s bijelim štapom.
– Doslovno stanu na ulici, izađu iz auta i pomognu mi, a grad kao grad je jako dobro prilagođen slijepim osobama, od pješačkih staza, zvučnih semafora, aktivnosti koje su nam dostupne pa sve do izuzetno dobre suradnje Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije, čiji je član, s raznim gradskim institucijama – priča nam Ana te dodaje kako joj je Udruga i članovi uvelike pomogla u shvaćanju slijepih osoba i prilagodbi ‘tamnom’ načinu života.
– Osjećaj sigurnosti i korisnosti za društvo općenito za mene je neprocjenjiva i oni su također moja obitelj s kojom rado provodim vrijeme – naglašava Ana te dodaje da je zahvalna što je gotovo 20 godina proživjela kvalitetan i lijep život u svijetlu. Sada ga živi u tami, ali ima obitelj oko sebe, odnosno supruga i djecu za koje je mislila da nikada neće imati.
– Sretna sam osoba jer imam sve što sam ikada htjela. Supruga koji izgleda kao Tom Cruise, a sada ako me pitate kako izgleda Tom Cruise, ne znam, ali znam da je zgodan i dvije posebne djevojčice koje su mi ispunile život – govori nam kroz šalu Ana, ova inspirativna žena koja za sebe uporno govori da je posve obična, normalna osoba, kao i svaka druga koju ćete usput sresti, samo je slijepa.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu je 39 milijuna slijepih te je incidencija sljepoće oko pet na 1000 stanovnika. U Hrvatskoj se prati samo broj osoba oštećena vida kod kojih postoji invaliditet temeljem tog oštećenja. Na taj način kod nas je registrirano 45.000 osoba kod kojih su sljepoća i znatna slabovidnost uzrok invaliditeta, od kojih je 4200 potpuno slijepih.
