Prvo je bila pandemija novoj soja koronavirusa i sve ono što je s time došlo: epidemiološke smjernice, maske, nova cjepiva, novi lijekovi, višak smrti, lockdown i ponekad apsurdne mjere nacionalnog stožera.
Onda je, baš kad smo se pošteno umorili od Covida i novog normalnog, ruski satrap Putin napao Ukrajinu. Bolesni krvolok odlučio je sravniti sa zemljom čitava ukrajinska sela i gradove ne pitajući za cijenu. Ruske balističke rakete izmasakrirale su desetke tisuća nevinih civila, staraca, žena i djece. U ubijenim muškarcima i uništenoj infrastrukturi da se ne govori.
U jeku ruske sulude, ničim opravdane agresije na ukrajinski narod Koprivnica je temeljito obnovila središte grada. Zrinski i Jelačićev trg zasjali su ovih dana u novome ruhu, s novim urbanim tradicionalno-modernim štihom, a u fokus nezanemarivog dijela javnosti dospjelo je i solarno stablo ‘posađeno’ posred trga. Sigurno se pitate, i to s pravom, kaje to, zaboga, došlo u glavu munjenom Glasovu kolumnistu pa je na kup odlučio staviti Covid, Putina i solarno stablo.
Poveznica je jasna i jednoznačna: sva tri slučaja na površinu su izvukla svu silu samoukih stručnjaka koji o tome imaju svoja uvažena mišljenja i traže da ih se, prosim lepo, uzme za ozbiljno. Jer demokracija. Jer pravo na slobodu mišljenja. Jer oni prate i znaju. Proteklih godina, tako, posvuda oko nas isplivala je sva sila dotad anonimnih samoukih epidemiologija, doktora alternativaca, samozvanih stručnjaka za cjepiva, lumena s osnovnom školom koji su proniknuli u sve tajne svjetske geopolitike, sukoba istoka i zapada, rusko-američkih odnosa. Cijela jedna vojska putinologa koja, prosim lepo, traži dužnu pozornost i pljesak.
Isti se obrazac u dlaku dogodio i s novim izgledom središta Koprivnice. Ja, evo, dosad nisam znao koliko se ljudi iz mojeg šireg životnog okruženja do u srž kuži u urbanizam, arhitekturu, prostornu estetiku, moderni dizajn, građevinu i hortikulturu. I svim tim novovalnim stručnjacima iz priča o Covidu, Putinu i trgu jedna je stvar zajednička – oni ne priznaju struku. Ne samo da je ne priznaju, nego je ismijavaju sa svojih uzvišenih ‘ja-mislim-oni-pojma-nemaju’ položaja.
Nije, dakle, problem što oni misle da je trg ruglo, Putin svetac, a Covid izmišljotina. Problem je da oni, u svojoj samodopadnoj samouvjerenosti i znanju napabirčenom po internetskim bespućima, u gustom dimu birtija i na tribinima seoskih liga, baš svakog tko bi – po zvanju, iskustvu, minulim nagradama, javnom ugledu i logici stvari – možda mogao nešto znati o tome, spremno valjaju u blatu. Jer struka je njima pojam za podsmjehivanje.
I mogao bih sad o tome do zadnje stranice novina koje držite u rukama, ali nema previše smisla. Što god napisao, oni će se na to posrati iz svoje samodopadne samouvjerenosti. Jer nitko ne zna bolje od njih. Zato se zadnjih godina sve češće vraćam na starog, dobrog Fritza koji je problem davno dijagnosticirao i tako lijepo opisao. Ne treba tu, zapravo, ništa dodati ni oduzeti.
„Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično(…)
Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi još nisu svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa stepenom ljudske gluposti(…)
Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka. Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti(…)
Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog carousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu “uspjeha”(…)
Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika(…)
Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu“.
