Vjerojatno je mnogim čitateljima to promaklo, ali kolumna Podravska šaputanja obilježila je 30. godišnjicu svoga izlaženja. Po vremenskom rasponu spada u najdugovječnije na hrvatskom medijskom prostoru. Dosad sam objavio preko 1400 kolumni s minimalno 3800 kartica novinarskog teksta. Prikupljen na jednome mjestu, bio to bio dovoljan materijal za desetak knjiga. Možda sam prepotentan, no neki autori toliko ne bi napabirčili ni za svoja sabrana djela. Izbor iz tih kolumni dosad je ukoričen u tri knjige (Zemlja patuljaka, Bespuća podravske zbiljnosti i Junaci iz doline), a u pripremi je i četvrta knjiga, čiji naslov zasigurno neće pobijediti na natječaju za afirmaciju poticajnih misli.
Podravska su šaputanja bez pretjeranih očekivanja krenula u proljeće 1993. upravo u Glasu Podravine, zatim su deset godina bila redovni tjedni prilog na regionalnim stranicama u Večernjem listu, iduće četiri godine u Podravskom listu, da bi se prije desetljeća i pol vratila u svoje izvorište, današnji Glas Podravine i Prigorja. Pritom je bilo nužnih promjena u dužini i opremi kolumni, vezanih uz različite standarde i grafičke inovacije u tim tiskovinama. Vremenom su se, vezano i uz moje novinarsko sazrijevanje, ali i genezu hrvatske politike, pogotovo one podravske, mijenjale i sadržajno-stilske intonacije tekstova.
Kolumne su na početku sadržavale humorne elemente, zatim su se pretvorile u tipične kozerije s dominantnim ironijskim pristupom o likovima i trendovima koji su razobličavani, slijedilo je hiperkritičko razdoblje u kojima je bilo sve više sarkazma, nerijetko i do razine satire, da bi danas to bile opore analize nacionalnih i lokalnih političkih zbivanja, lišene svih društvenih iluzija o ‘boljem sutra’. Najčudnije je da u cijelom tom razdoblju nitko od njihovih zlosretnih junaka sa mnom nije polemizirao drškom lopate.
Političari su se, ipak, postupno obrazovno i mentalno mijenjali. Devedesetih su godina to često bili beznadni amateri, uz pokojeg šarlatana ili tupana, koji su imali nerealne ideje, bez ikakvog uvida u tehnologiju političkog djelovanja. Većini nikad nije bilo jasno kako ostvarivati svoje zamisli i zašto njihove pozitivne namjere mahom završavaju potpunim debaklom. Nisu znali prikrivati ni svoje karijerističke ambicije i silno su se čudili kad su ih konkurenti sputavali u njihovoj realizaciji. Tipični junaci iz tog su protodemokratskog razdoblja podravske politike bili slični i likovima sa slika podravskih naivaca, poput prvog koprivničko-križevačkog župana Ivana Stančera, prekodravskog prekupca rogate stoke, koji je tu dospio po naređenju iz državnog vrha da na nekoj prestižnoj poziciji treba biti i ‘autentični seljak’, te živopisni agronom Majkica Hodalić, koji kao da je netom iskoračio iz serije Gruntovčani. U živom nam je sjećanju ostao i koprivnički liječnik Ivan Mesić, kojemu je družba i čašica bila važnija od svake političke akcije, iznimno drska i zabavna Mara Bereza, koja je stalno postrojavala sve HDZ-ove ‘dečece’, odvjetnik Mladen Godek, šarmantni retoričar nepopravljivo zaljubljen u vlastite misli, kao i Dražen Keleminec, ultradesničar neandertalskih duhovnih obzorja.
Zato su dužeg političkog trajanja bili oni politički iskusniji, koji su u trku presvlačili svoje partijske dresove i postajali veliki HDZ-ovci, HSS-ovci, liberali ili narodnjaci. Na prijelazu desetljeća dominantnim su postali oni koji su ipak znali političku frazeologiju, samim tim i prodavati podravsku priču zagrebačkim središnjicama, poput novog župana Nikole Gregura i njegovog dugogodišnjeg nasljednika Josipa Friščića, prototipa tugaljivog lengerovskog ‘junaka iz doline’, uskoro i šefa svih hrvatskih Seljaka.
Veliki je zaokret na političkoj sceni značila pojava SDP-ovog ‘juniora’ Zvonka Mršića, koji je zahvaljujući neiscrpnoj energiji i odličnom poznavanju piarovskih vještina mogao biti, da mu ambicije nisu sezale puno dalje, i doživotni koprivnički gradonačelnik. Svoju je protutežu ubrzo kasnije dobio u HDZ-oj ‘novoj nadi’ Damiru Polančecu, koji je spletom neponovljivih okolnosti dogurao i do potpredsjednika Vlade.
U jednome se trenutku učinilo i da tragikomična podravska politika ima neku perspektivu. Na visokim se dužnostima u Vladi i Saboru našlo, naime, to političko ‘sveto trojstvo’: Polančec – Friščić – Mršić. Umjesto da nam po logici lokalpatriotskih lobiranja napokon krene, podravski su kadrovi ušli u bratoubilački rat bez mogućnosti ikakvog kompromisa. Političko im se djelovanje svelo na međusobno blokiranje i devalviranje projekata. Podravska je politika ubrzo dosegla dno, pogotovo kad se težište beskrajnih sukobljavanja prenijelo i na ‘majčicu’ Podravku. U potonjoj je kompaniji, koja odavno po vlasništvu i kadrovskoj politici nije podravska, jedina prepoznatljiva politika u prethodna dva desetljeća bila kako da novo rukovodstvo obezvrijedi sve što je radilo prethodno poslovodstvo i da ono na sve moguće načine iskaže bolje rezultate u cilju povećavanja vlastitih benefita na račun sramotno niskih plaća onih nekoliko tisuća ostalih zaposlenika.
Poučeni tim nasljeđem, u posljednjih desetak godina od podravske politike nismo očekivali ama baš ništa. Za razliku od niza navedenih političkih figura, koje su neuspješnost pokušavale kompenzirati barem svojom prepoznatljivošću, na vladajućim političkim pozicijama imamo osobe čiji je krajnji domet nijemo i pokorno klimanje stranačkim i državnim autoritetima. Podravina je zahvaljujući tome postala politički najneutjecajniji i najnevažniji hrvatski prostor. Novo dno davno dosegnutog dna. Kako Koprivnica na izborima redovito ‘piša protiv vjetra’, ne može joj puno pomoći ni nova oporbena generacija, koja je od Mršića naučila da najprije treba svladavati tečajeve političkog govora i ponašanja.
Priznajte, nije mi baš lako bilo puna tri desetljeća baviti se na spomenutih 1400 načina istim temama i nepopravljivim podravskim mentalitetima, obično u političkom rasponu od silnih političkih neuspjeha pa do kroničnog beznađa. Tješim se da ni junacima kolumni nije bilo ništa lakše suočavati se s mojim mazohističkom skribomanijom.
