Ove je godine 30. obljetnica uspostave aktualnog sustava jedinica lokalne samouprave. Mlađe čitatelje podsjećamo da su 1993. godine, dakle tijekom Domovinskog rata, formirane današnje općine, gradovi i županije. Oblikovan je teritorijalni ustroj koji je jako problematičan. Od samog početka izaziva nebrojene prijepore, ali je temeljna nezgoda da se ne može ozbiljnije mijenjati i racionalizirati.
Nije jedini razlog tome bila njegova glomaznost i tromost, zbog čega je taj sustav doveo do objektivno previsokih troškova funkcioniranja. Prema podacima na stranicama Ministarstva pravosuđa i uprave, riječ je o 428 općina i 127 gradova u 20 županija, što u ovome trenutku (brojevi su se tijekom ta tri desetljeća ponešto mijenjali!) čini magičnu brojku od 555 jedinica u maloj državi, s nacionalnim prihodom koji je pri dnu Europske unije, od svega 3,8 milijuna stanovnika. Primjera radi, postoje općine s manje od tisuću stanovnika i bez ikakvih značajnijih prihoda, što znači da se načelnici i vijeća financiraju izravno iz državnog proračuna.
Drugi je razlog polemika što takav sustav ima i najrazličitije političke implikacije, odnosno što je od samog početka bio u funkciji održanja vlasti onih koji su ga usvajali ili mijenjali. Zato su uporno napadani znanstvenici i analitičari koji su inzistirali na promjenama koje bi dovele do njegove samoodrživosti i svakovrsnih načina pojednostavljivanja. To naprosto nije bilo u interesu političkih elita, na čemu je posebno inzistirao HDZ kao najveći dobitnik uspostave takvog ustroja. Vladajuća se stranka, štoviše, svjesno prikazuje kao jedini zaštitnik problematičnih i racionalno neodrživih općina i gradova, na čemu redovno ubire i izborne poene. Drugim riječima, tko ozbiljnije dirne u teritorijalni ustroj, sigurni je izborni gubitnik.
Kako se zbog najšire javnosti ipak povremeno najavljuju neke mjere racionalizacije, krajnji su rezultati uvijek u doslovnom smislu – nikakvi. Na objektivne kritičare, uz političku pomoć, verbalno nasrću branitelji sustava pa je dojam da se nitko ni o čemu ne uspijeva dogovoriti. Tako je bilo i u posljednjoj reformskoj predstavi, kad je resorno ministarstvo uputili apel općinama da se, uz obećanje nekih benefita, samovoljno spajaju. Ispostavilo se da nije bilo nijednog konkretnog prijedloga o udruživanju, što bi dovelo do gašenja one manje i financijski slabije općine. Vrhunac je racionalizacije trebalo biti povezivanje nekih susjednih komunalnih službi. Koliko nam je poznato, u međuvremenu niti to nije realizirano. Vladajući se, međutim, mogu pohvaliti da su time na terenu poslušali ‘puls naroda’. Ako hrvatski građani nešto ne žele, kako se to lijepo govori na Markovu trgu, onda nije upitno koliki je ceh. Obično ga plaćaju oni koji se racionalnije ponašaju. A to nije HDZ-ovo izborno tijelo.
Koliko je bilo nelogičnosti i u formiranju županija, koje su danas zacijelo i najsporniji segment teritorijalnog ustroja, ponajbolje je primjer nastanka Koprivničko-križevačke županije. Dobro se sjećamo da isprava nije bila ni planirana, već je taj prostor trebao biti inkorporiran u veliku bjelovarsku županiju. Kad je ipak prevladao stav da i gospodarski potentnija Koprivnica dobije svoju županiju, bilo je raznih varijanti o njenu sadržaju i obimu. Na kraju je pronađeno kompromisno rješenje, kojim je iz bivše đurđevačke općine u korist Virovitice izdvojeno šire područje Pitomače, Varaždin je uzeo Ludbreg, a prvotno planirani Vrbovec postao je dio prstenasto oblikovane Zagrebačke županije.
Dakle, nikakvih tu principa te logičkih teritorijalnih, gospodarskih i prometnih cjelina nije bilo. Prirodna cjelina uz rijeku Dravu, koja ima i najviše zajedničkih interesa, ponajviše je raskomadana, jer su lokalni političari mislili samo na svoje probitke. Ne treba naglašavati da je podravsko-prigorski lobi u svemu tome bilo slabiji od svojih konkurenata. Naknadno su profitirale jedino neke ruralne cjeline, koje su se po raznim kriterijima izborile za svoje općine, ponajviše zato što su nekada imale veću ulogu nego posljednjih desetljeća.
Unatoč gotovo tragikomičnoj fragmentaciji teritorija, danas je daleko najvažnije pitanje opstojnost županija. Svaki racionalni kriterij ukazuje da one uopće nisu potrebne, već bi puno logičnije i jeftinije bilo da njihove poslove preuzmu gradovi. Razumljivo je da to ne bi značilo tjeranje na ulicu većine županijskih zaposlenika. Oni bi bili prebačeni u gradske službe. Time bi, međutim, lokalne političke elite izgubile dio moći, pogotovo zbog HDZ-ova ‘zarobljavanja’ glavnine ruralnih područja, tako da je ta tema do daljnjega skinuta s dnevnog reda.
Potvrđuju to i prigodne samodopadne izjave svih hrvatskih župana, neovisno kojoj političkoj opciji pripadaju. Tako je i podravsko-prigorski župan Darko Koren prije obilježavanja 30. obljetnice Koprivničko-križevačke županije nabrajao silne razvojne projekte koji se tu trenutno realiziraju, iako je malo toga potaknuto iz njegova ureda, već se investicije samo transferiraju preko županijskog proračuna. Tako je i u svim drugim županija pa bi mogli ironično utvrditi da su to najskuplji financijski transferi u hrvatskoj povijesti. Koren je na kraju prigodnog obraćanja javnosti lakonski ustvrdio da su županije ‘doista potvrdile i opravdale postojanost’. Netko će zacijelo i u to povjerovati.
Bizarne hrvatske okolnosti ipak ukazuju i na činjenicu da su županije svojim postojanjem učinile i nešto dobro za državu u cjelini. Zahvaljujući njihovoj usitnjenosti izbjegnuta je krajnje opasna regionalizacija Hrvatske. Iz velikih su gradova, što je dobilo i podršku nekih akademskih krugova, potaknuta ideja da se u Hrvatskoj umjesto županija formira 5-6 regija, što bi za razvoj manjih gradova i općina imalo pogubne razvojne posljedice. Među gubitnicima bi zasigurno bila Koprivnica, kao i križevačko i đurđevačko područje.
O tome je ovih dana napokon progovorio i jedan visoki državni dužnosnik, konkretno hrvatski predsjednik. Milanović je napomenuo da bi vraćanje u okvire nekih povijesnih pokrajina urodilo i iznimno negativnim posljedicama po koheziju nacionalnog teritorija, što bi mogao detaljno elaborirati svaki dobronamjerni povjesničar i politolog. Milanović je u tome u potpunosti u pravu, tako da ćemo županije i nadalje tretirati kao manje zlo. U Hrvatskoj se i inače bira isključivo između većeg i manjeg zla.
