Ručno šiven, sa slavonskim korijenima, zlatovez je tehnika veza u kojem se radi sa zlatnim koncem. Pojavio se u 19. stoljeću kao znak prestiža seoskih obitelji kad su roditelji svojoj djeci naručivali zlatovez kojim su izrađivane najsvečanije djevojačke rubine i momačka poprsja. Prije vezova na selu, radio se na dvorovima, crkvama i bogataškim obiteljima, a spominjalo ga se u zapisima iz 13. stoljeća na području Dubrovnika. Izvan granica Lijepe naše poznata je dresdenska škola zlatoveza iz koje su ponikle mnoge zlatovezilje europskih prijestolnica, a vjerojatno i pokoja hrvatska. Danas zlatoveza ima tamo gdje ima i volje, odnosno želje da se sačuvaju stari običaji. Na tome pretežito rade žene, a jedna od njih je i Marijana Šabarić iz Hampovice.
– Moja pokojna učiteljica pokazala mi je ovaj zanat prije 25 godina. Zvala se Bernarda Ferderber. Od prvog razreda sam bila u malim veziljama, a i dan danas volim izrađivati vez. Bavit ću se time dokle god ću biti u mogućnosti – rekla nam je Šabarić na početku razgovora.
Konac i papir
Zlatovez je dakle ručni rad koji se veže zlatnim koncom preko tvrđeg papira. Pojasnila nam je kako se šiva preko papira, a prvo se napne platno, nakon čega se na papir precrta izrezani uzorak koji se potom lijepi na platno.
– Zlatnim koncem idem preko papira, s jednim koncem primam, a preko njega ide zlatni konac kojeg prebacujem samo s lijeva na desno. Jedino se takva tehnika može zvati zlatovezom, govorim jer ga neke žene rade na mašini, a on je striktno ručni rad – kaže Marijana.
Primjene zlatoveza jako su široke, može ga se staviti kamo god vas volja, kamo god uspijete. Trenutno je usredotočena na nakit, narukvice i ogrlice, ušila ga je u kravate, haljine, novčanike i torbice, ali i u puno slika koje je razdijelila. Shvatila je nedavno kako su joj ostale samo dvije od mnoštva slika koje su dobile nove vlasnike.
– Zaključila sam da malo ljudi cijeni ručni rad, posebno zlatovez, tako da svoje radove ne poklanjam olako – priča Marijana, inače supruga i majka dvoje djece. Nijedan njen ručni rad nije identičan. Otkriva se da zlatovez mora jako gusto bosti, ona radi s koncem koji ima četiri niti, dok ima slučajeva izrade s osam niti, što se Marijani ne dopada.
Zadovoljstvo izrade
Najčešće njeni radovi odu u ruke prijatelja i obitelji kao darovi koje čuvaju u posebnim vitrinama. Zanimljivo je kako se zlatovez ne smije prati jer se tad papir, koji je ispod konca, uništi. Marijana zna u predblagdansko razdoblje na društvenim mrežama objaviti fotografije svojih uradaka pa nastane ogromna navala, svi ih vide kao sjajan poklon. Ne skriva ponos na djela koja radi sa srcem već dugo vremena.
– Samo za pleter na narukvici izdvojim osam sati našivavanja, plus crtanje, izrezivanje i lijepljenje mustre. U konačnici ispada da narukvicu izrađujem ukupno deset sati. Zlatovez svoje maturalne haljine radila sam mjesec dana – govori. Ljudi koji se bave očuvanjem folklora znaju što je zlatovez, dok veći broj njih ipak nije upoznat s tom tehnikom. Srećom po Marijanu, njoj je zlatovez zadovoljstvo. Ima dana kad je puna volje i elana pa radi, a kad mine volja, onda sve ‘štuca’, konac zapinje, ništa ne pogađa, priča Marijana smijući se. Korak ka očuvanju ove kulturne baštine Marijana će napraviti na nadolazećem Festivalu žena iz ruralnih područja naše županije na što su ju potaknule njena majka i Verica Rupčić. Festival će se održati u Kalinovcu prvog dana srpnja.
Koliko uživa u pravljenju zlatoveza svjedoči i činjenica da i na pauzi na poslu ‘pika’ malo po malo u platno. Kad je kod kuće, pomaže joj suprug Stjepan koji pričuva djecu. U njene radove utkano je tisuće i tisuće sati truda, milijuni uboda igala i sati i sati šivanja. Njene jagodice pretrpjele su nebrojeno puno uboda, ali to je cijena koju Marijana svjesno plaća. Vrijednost njenih zlatoveza svakim danom raste, a već je jako, jako velika.
