Šetnja koprivničkim sajmištem ponedjeljkom uvijek je inspirativna za novinare. Razgovor s tamošnjim trgovcima i kupcima za kratko vrijeme vam ponudi jasan uvid u navike i boljke hrvatskog gospodarstva te politike. Uskoro shvatite da je koprivničko sajmište ništa drugo doli Hrvatska u malom.
Našu tezu potvrdili smo već na prvom štandu, onom na kojem već godinama povrće prodaje obitelj Budrović iz Pitomače.
– Svaki ponedjeljak smo ovdje. Volimo ovdašnje kupce jer oni cijene domaći proizvod – rekao nam je Marijan Budrović.
Dodao je da bavljenje povrtlarstvom danas postaje kruh sa sedam kora.
– Imam najbolju djecu na svijetu, ali ona za posao u poljoprivredi nisu zainteresirana. Jedan sin je magistar prava, a dugi ekonomije. Obojica su svoju sreću odlučila potražiti u inozemstvu – opisuje nam svoju situaciju M. Budrović.
Kaže da mu je teško naći radnike koji će na vrijeme zasaditi i pobrati povrće.
– Da nema mladih Romkinja, ne znam bih li se uspijevao prehraniti ovim poslom. Jedino još one pristaju raditi kad sunce zaprži. Svi ostali su spakirali kufere i krenuli na posao kod stranog gazde – riječi su našeg sugovornika koji je najzadovoljniji kad svoj proizvod može prodati čovjeku na sajmištu ili tržnici.
– Taj je čovjek najpošteniji, on mi kilogram povrća plati odmah. Sve ono što prodam veletrgovinama, naplatim tek pred Božić – opisuje M. Budrović svoju situaciju te domeće kako je zbog svega toga sretan što su njegovi sinovi otišli na zapad trbuhom za kruhom. Jer, kako kaže, tako je siguran da će uvijek biti adekvatno plaćeni.
– Rado sam ih školovao, a oni su mi se ovih dana odužili iako to nisam od njih tražio. Znate, ja vam obožavam pratiti nogomet, a to znaju i moji dečki. Stoga su mi kupili ulaznice i platili mi put na Svjetsko nogometno prvenstvo. Da 150 godina prodajem papriku, ne bih si mogao priuštiti takvo zadovoljstvo – zaključuje Marijan, a njegova supruga Melita potvrđuje svaku njegovu riječ.
Nekoliko štandova dalje, zatekli smo prodavača raznog alata i ribolovnog pribora. Na upit kako ide posao, rezignirano odmahuje rukom.
– Možda bih mogao normalno živjeti da me zbog gluposti ne zeza carina i svakojaka inspekcija. Neki dan su mi napisali kaznu u iznosu 1500 kuna jer su deklaracije na proizvodima bile nečitke zbog kiše i utjecaja vremena. Zamislite, a ukupna vrijednost tih proizvoda ne doseže 80 kuna – rekao nam je naš sugovornik ljut na represivne organe.
– Neka idu raditi svoj posao tamo gdje trebaju biti i gdje ih je strah kročiti nogom, a ne što nama sirotinji pile živce. Još se čude kad im drsko kažem da si nose sve sa štanda. Ionako ću zbog njih zatvoriti radnju – ljutito nam je rekao prodavač.
Tek što smo se odmaknuli od čovjeka kojeg more inspekcijske službe, naišli smo na prodavača zečeva. Jedna od životinja pitomo je sjedila ispred muškarca koji je znao da mu ljubimac neće pobjeći. Slatka njuškica odmah nas je osvojila.
– Može biti vaš samo za 100 kuna. Njegovo meso odlično je za paprikaš – kazao nam je vlasnik zeca koji je imao spreman odgovor na naš začuđeni pogled.
– Što se čudite, pa stvoreni su zato da budu pojedeni – jednostavan je zaključak uzgajivača. Šećući sajmištem, vidjeli smo umirovljenike kako prodaju nošenu odjeću za svega nekoliko kuna.
– To što zaradim u svom iznošenom butiku, tek je mali dodatak na sirotinjsku mirovinu. Prodajem robu koju su nosile moja kćerka i unuka. Šteta ju je baciti s obzirom na to da je još nosiva – kazala nam je kroz smijeh jedna od prodavačica, moleći nas da je ne fotografiramo.
Na kraju naše sajmene putešestvije, došli smo do nevjerojatnog, ali za hrvatske prilike snalažljivog prodavača. On svojim prodajnim artiklima zrcali političku i društvenu zbilju suvremene Hrvatske. Na njegovom štandu možete birati, hoćete li kupiti sliku Josipa Broza Tita ili Ante Pavelića. Na upit o cijeni, nije izostao odgovor vrijedan razmišljanja.
– Za maršala tražim 150, a poglavnika 200 kuna – izgovorio je prodavač cijene, a vaš novinar šutke je nastavio put prema svojoj redakciji.
