Na današnji dan prije dvadeset i sedam godina, nakon tromjesečne opsade i strahovitih razaranja kakva civilizirani svijet nije vidio od drugog svjetskog rata, slomljena je obrana herojskog grada Vukovara. Padom grada u ruke srpskog agresora započelo je etničko čišćenje Hrvata te tragična kalvarija za tisuće Vukovaraca koji su brutalno mučeni, ubijani i protjerani iz svojih domova. Unatoč tome što je grad sravnjen sa zemljom te neviđenim zvjerstvima koja su nad stanovnicima počinile JNA i srpske postrojbe potpomognute četničkim paravojnim formacijama, duh Vukovaraca nikada nije slomljen. Pad Vukovara, tog simbola hrvatskog otpora nad velikosrpskom agresijom, otvorio je put prema potpori međunarodne zajednice koja do tada nije blagonaklono gledala na hrvatsku nezavisnost.
Sjećanja na te traumatične događaje i žrtvu nikada neće izblijediti u svijesti hrvatskog naroda, a neka od njih s nama je podijelio Pero Markić, jedan od najpoznatijih koprivničkih Vukovaraca koji je uspio preživjeti ratne strahote i nakon progona 1991. godine život nastaviti u našem gradu. S ovim iznimnim čovjekom, profesorom, pedagogom i umjetnikom koji posljednjih 27 godina živi i stvara u Koprivnici razgovarali smo uoči obljetnice koju svake godine vrlo emotivno proživljava. Evocira uspomene na teško vrijeme koje je na sreću preživio.
‘Četnici su nam svakog dana govorili da su nam dani odbrojani’
Iz Vukovara se uspio izvući dvadeset dana nakon pada grada jer je tijekom opsade bio u zatočeništvu u naselju Petrova gora, dijelu grada koji je bio pod kontrolom srpskih snaga i četnika. Zajedno s obitelji ostao je u svojoj kući jer je nadu polagao u ljudski razum i vjeru kako do rata ipak neće doći.
-Kada su u Vukovar počeli pristizati srpski dobrovoljci s druge strane Dunava, počeli su sukobi i više nismo mogli pobjeći u drugi dio grada. Krenuli su terorizirati ljude, a nas Hrvate koji nismo izbjegli držali su u zarobljeništvu kao radnu snagu za poslove kopanja, cijepanja drva i kuhanja. Radili smo sve što su nam naredili samo da ne izgubimo glavu. Bilo je neizdrživo, psihička i fizička tortura svakoga dana uz konstantne prijetnje da su nam dani odbrojani – prisjetio se Markić početka opsade grada.
Dani su bili ispunjeni strahom i strašnim razaranjima, a većinu vremena je zajedno s obitelji provodio u podrumu u velikoj neizvjesnosti. Nije bilo struje i vode, a dnevno bi dobivali po jednu štrucu kruha za cijelu obitelj te nešto hrane iz kuhinje u kojoj je prisilno radio. Jedina komunikacija prema vanjskom svijetu je bio maleni tranzistor koji je potajice nosio sa sobom.
-Bilo je strašno, pravi pakao na zemlji. Oko nas su svaki dan padale kasetne i fosforne bombe, gorjele su zgrade, ljudi su ginuli na svakom koraku i mislili smo kako nećemo preživjeti. Kako se bližio pad grada, razaranja su se sve više pojačavala –ispričao je Markić te dodao kako je noć uoči pada grada srpska vojska od siline napada osvijetlila cijelo nebo raketama.
‘Mrtvi su ležali po cesti, a četnici su u deliriju ispijali rakiju, pucali rafale u znak pobjede i pjevali kako će klati Hrvate’
-Sve je gorjelo, noć se pretvorila u dan, padalo je toliko granata da se eksplozije nisu mogle ni izbrojiti već je sve zvučalo kao jedna velika detonacija kojoj nema kraja. Treslo se nebo i zemlja, a kad je pred jutro sve utihnulo nastala je zlokobna tišina. Znali smo da je grad pao. Izašli smo van i vidjeli strašne scene, mrtvi unakaženi ljudi su ležali po cesti, a četnici su u svojem krvoločnom deliriju ispijali rakiju, pucali rafale u znak pobjede i pjevali kako će klati Hrvate. Bilo ih je na stotine ispred kuhinje u kojoj sam radio i tamo su govorili kako bi dali i 100 tisuća ljudi samo da osvoje Vukovar. Mrko su me gledali, a iz staklenih očiju im je isijavala mržnja. Potjerali su me prema kući i tada sam mislio da je kucnuo moj čas, no srećom nisu pucali i čudom sam ostao živ -prisjeća se Markić.
Dvadeset dana nakon pada ipak je uspio s obitelji živ izvući se iz grada. Sa suzama u očima i jednom vrećicom u rukama, završio je u Koprivnici gdje je započeo novi život.
Dugo je godina radio kao profesor likovne kulture i aktivno se uključio u društveni i kulturni život Koprivnice te razvio snažan osjećaj pripadnosti ovome kraju i ljudima. Iako ga je srce cijelo vrijeme vuklo prema Vukovaru, posebno nakon mirne reintegracije, ipak je na kraju odlučio ostati ovdje.
-Kada smo 1996. prvi puta nakon rata otišli u posjet Vukovaru, zatekli smo jad, bijedu i ruševine, a u našoj obiteljskoj kući koja je bila devastirana, tri srpske obitelji s Korduna koje su tamo bile privremeno smještne. Preplavili su me osjećaji, no kada sam vidio da me djeca nagovaraju da se što prije vratimo za Koprivnicu, shvatio sam da nema ništa od povratka. Ipak smo preživjeli velike traume, a i sami Vukovarci mi kažu da je najbolje što se nisam vratio – ispričao nam je Markić.
‘Oprostili smo, no nikada nećemo zaboraviti koliko su nam zla nanijeli’
U zadnje vrijeme u Vukovar odlazi nešto rjeđe nego prije, primjerice kada vodi ekskurzije ili posjećuje prijatelje, no primjećuje da život i odnosi među ljudima nikada neće dostići onu razinu prije rata.
-Kada god dođem vidim nešto novo izgrađeno, no čim pričate s ljudima osjetite da tamo nema ni stabilnosti ni budućnosti. Nema radnih mjesta, vladaju velike napetosti i bojim se da nikada neće biti kao prije- kazao je naš sugovornik.
Upitali smo ga i koliko se teško prisjećati na sve što je preživio i hoće li ikada moći oprostiti za sve patnje koje su njemu i obitelji nanesene tijekom rata.
–Podnijeli smo veliku žrtvu kako bi dobili državu i nacionalnu slobodu i to je velika vrijednost. Oprostili smo, ali nikada nećemo zaboravili što se sve događalo i koliko su nam zla nanijeli. Iz mržnje prema drugome ništa se ne može dobrog izroditi i ljudski je praštati ma koliko god to teško bilo. Kada na taj način gledate na stvari, lakše je sve to prihvatiti- rekao je Markić.
Danas je u zasluženoj mirovini, bavi se umjetnošću, izrađuje skulpture i mozaike, mnogo piše, a najviše se veseli svojoj unučadi i praunučadi s kojom provodi mnogo vremena. Vedar duh i želja za radom ga ne napušta, napisao je deset tisuća stranica rukopisa u kojima je opisao kroz što je sve u životu prolazio.
– Sjećanja i ljubav prema Vukovaru nikada neće izblijediti unatoč strahotama koje smo proživjeli. Kada podvučem crtu , a prošlo je 27 godina moga boravka u Koprivnici, imam osjećaj da je to životni ciklus koji se baš tako trebao dogoditi. Blago onome tko ono što ne valja ostavi iza sebe i gleda prema naprijed. Uspio sam nekako izaći iz prošlosti i više ne živjeti u njoj, a to nažalost mnogima ne uspijeva. Održao me nepokolebljivi optimizam, koji me nikada nije napuštao pa ni u najtežim životnim trenutcima – zaključio je Markić
Skulpturom Vučedolske golubice zahvalili Koprivničancima za sva dobročinstva
Mnogi ne znaju kako je upravo profesor Markić tvorac skulpture Vučedolske golubice koja je na Badnjak 1994. godine postavljena u neposrednoj blizini koprivničke bolnice. Kako nam je pojasnio, na ideju je došao u Klubu Vukovaraca koji je djelovao u Koprivnici i na taj način željeli su se zahvaliti Koprivničancima na svemu što su učinili za njih tijekom rata.
-U Koprivnici je boravio velik broj Vukovaraca i izuzetno smo srdačno primljeni, a ne smije se zaboraviti ni da je koprivnička bolnica prva prihvatila stotinjak ranjenika iz Vukovara. Podravka je slala hranu, mnogi su dobrovoljci iz ovog kraja stali u obranu Vukovara. Zbog toga smo odlučili napraviti trajniji spomenik kao zahvalu, a nema boljeg simbola od naše vučedolske golubice kao simbola mira. Drago mi je da je ona postala kultna figura i centralno mjesto na kojem Korivničanci obilježavaju spomen na žrtvu i Dan pada Vukovara – kazao je Markić.
