Veselo je i svečano bilo prošle subote u đelekovečkom društvenom domu gdje se 60-tak uzvanika okupilo na proslavi zlatnog pira Josipe i Stjepana Čižmešije. Njih dvoje, baš kao što su to prvi put učinili pred pola stoljeća, zasjeli su za stol u centralnom djelu dvorane i jedino im je preostalo uživati u pogledu na brojnu obitelj koju su s godinama stvorili. Od dvije kćeri, Dijane i Snježane, dobili su šestero unučadi Tomislava, Ivanu, Martinu, Ivana, Tajanu i Mihaela, a dio njih se potrudio i obiteljsko stablo proširio za još jednu generaciju. Da veselje na obiteljskim okupljanjima bude još veće zaduženi su praunuci Tin, Lovro, Jakov i Tia.
Josipa i Stjepan upoznali su se 1968. godine i nakon svega tri mjeseca poznanstva završili u bračnim vodama. Štef, kako ga svi od milja zovu, je zapravo trebao oženiti drugu susjedu, skoro je sve već bilo dogovoreno, no onda je upoznato Josipu i predomislio se.
– Valjda sam mu bila lepša – šali se ona te dodaje kako su se nakon upoznavanja u kući njene sestrične u Kunovcu ubrzo odlučili za vjenčanje. Bila su to neka druga vremena kad se nije hodalo godinama prije, kao što to rade mladi danas.
– Rekli smo idemo probati, ako ide-ide i evo svih ovih godina u kojima je bilo i uspona i padova, još uvijek ide – pohvalila se mladenka.
Početak siječnja 1969. godine i danas pamte. Svoje su vjenčanje, kako je to onda bilo uobičajeno, slavili dva dana za redom. Prvi je dan slavlje organizirano u Kunovcu, mladenkinom selu, a drugi su se dan gosti morali premjestiti u Đelekovec k mladencu.
– Krenuli smo u šest ujutro i tek u 13 stigli u Đelekovec, toliko nam je dugo trebalo, no usprkos početničkim problemima izgurali smo sve ove godine – rekli su nam mladenci.
Danas kad razmisle, čini im se kao da je jučer bilo da su ona, tad 16-godišnja djevojčica, a on nešto ozbiljniji muškarac s 21 godinom života, jedno drugom obećali vjernost u dobru i zlu i postali jedni od malobrojnih kojima je to uspjelo.
Današnjim mladima poručuju da, ako su već odabrali nekog za životnog partnera, ne odustaju na prvu, nego da koji put i otrpe kakvu nepodopštinu, pruže ruku pomirenja nakon svađe, zažmire na neke stvari koje im možda baš nisu uvijek po volji jer se život mijenja iz dana u dan i neke vrijednosti s vremenom skroz izgube na važnosti, a neke druge pak isplivaju. No to se otkrije tek s godinama.
