Po ne znam koji put sam se divila nastanku života. Moje divljenje odnosilo se nastajanju biljke iz sasvim malene, skoro oku nevidljive, sjemenke. Njegom i ljubavlju koju sam joj pružila rasla je nevjerojatno brzo.
Točno tako je i s djecom. Roditelji ih dobiju kao malene bebe koje ne bi preživjele bez hrane i ljubavi. Rastući, i biljka i dijete, trebaju sve više prostora, trebaju i druge jedinke u zajednici kako bi postigle svoj puni potencijal kojim će doprinositi kvaliteti življenja u svojoj zajednici. Osiguramo li im uvjete za rast i razvoj vratit će nam točno to što smo u njih uložili. Izrast će u onakve ljude kakvi imaju učitelje jer učitelji nisu samo u učionicama.
Škola za život uči se svuda i od svakoga. Učimo li najmlađe netrpeljivosti prema različitim stavovima, različitom izgledu, govoru i slično imat ćemo točno takve pojedince, kao i u suprotnoj situaciji. Najmlađi usvoje ono što vide da odrasli rade: kako se odnosimo prema drugima i drugačijima, na koji način donosimo odluke što i tko nam je važan. Izjava “uloži da se množi” može se najbolje primijeniti na djeci. Ni jedno ulaganje ne isplati se kao ulaganje u djecu koja će jednom biti nositelji ovog društva.
Nedavnu rečenicu uputio je jedan dječak donositeljima odluka u lokalnoj zajednici u kojoj živim: “Vi ste tu radi nas, a ne mi radi vas.”. Bilo je to upozorenje svima nama što i kako činimo za njih. Mudre glavice upijaju sve što čuju i vide oko sebe. Obično usvoje prije ono što vide nego što čuju. Temeljem informacija koje im dajemo mi odrasli, grade svoju sliku o nama i vraćaju nam dobiveno. Snagu koju sam uočila u toj skupini djece za toleranciju i dogovor s onima koji ne misle isto daje nadu da će ovo društvo biti uskoro pravednije i tolerantnije ukoliko ćemo im osigurati uvjete kao što sam ja osigurala biljci s početka priče.
