Ophođenje s drugim ljudima zahtijeva određene vještine koje nas uče od najranije dobi. To se nastavlja gotovo tijekom cijelog života. Jer ponavljanje je majka mudrosti. Ili baš i nije.
Nedavni događaj koji sam promatrala u jednom trgovačkom centru me razuvjerilo u moje mišljenje da svi ljudi uljudno komuniciraju. Ušla sam u prostor u kojem ide svatko svojim putem i uglavnom se ne obazire na druge koji isto tako žure da bi obavili kupnju što prije. Kako sam kasnije saznala jedna mlada osoba koja se kreće u invalidskim kolicima i nije u prilici svakodnevno dolaziti u taj udaljeni trgovački centar, taj dan je imala priliku i podršku da uživa u blagodatima kupovine. Ništa ne bi u tome bilo čudno da već pri kraju kupovine, kada je s pratnjom došla na blagajnu, nije „znatiželjna“ ili nepristojna prodavačica/blagajnica postavljala osobna pitanja.
Prvo: nije pitala osobno osobu na koju su se pitanja odnosila već osobu u pratnji. Drugo: pitanja su se sastojala od toga što joj je do toga zašto je u kolicima. Redala je ona tako pitanja ne shvaćajući da joj to ne spada u opis radnog mjesta. Ne spada to ni u osobnu kulturu ophođenja s kupcima. Kada bih sada u bilo kojoj odgojno-obrazovnoj ustanovi u svojoj lokalnoj zajednici postavila pitanje učenicima predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta smije li osobi s invaliditetom postaviti osobno pitanje o invaliditetu, mogu s velikom sigurnošću reći da bi svako dijete odgovorilo negativno. Ne! Osobna pitanja o invaliditetu se ne postavljaju osobi s invaliditetom koju ne poznajete. Može se pitati samo ako imamo dozvolu od nje osobno i ne na javnom mjestu.
Pitam se imaju li tgovci pravo za novac koji im ostavljamo postavljati, nama kupcima, pitanja koja im za obavljanje njihovog posla nisu važna. Isto tako znaju li vlasnici trgovina i podržavaju li način ophođenja svojih radnika ili ne znaju što se događa u njihovim trgovinama?
