Svjetski dan multiple skleroze obilježava se 25. svibnja, a tom prilikom članovi Društva multiple skleroze Koprivničko-križevačke županije, uz pratnju Biciklističkog kluba „Rotor“ te u suradnji s udrugom „A je to“ Art – Podravina organiziraju 2. Humanitarnu biciklijadu „Biciklirajte s nama za one koji ne mogu“ u subotu, 1. lipnja.
Jedan od inicijatora biciklijade je Tomislav Lončar, uskoro 40-godišnjak, kojem je multipla skleroza dijagnosticirana prije 18 godina. Pun optimizma uživa u životu i ne dopušta bolesti da ga određuje i pobjeđuje.
Bolest s tisuću lica
– Ovo je zanimljiva bolest, u moru svih tih bolesti, ako već moram nešto imati, neka to bude multipla jer za nju kažu da je bolest s tisuću lica, što je istina. Znači, ne postoje dvije jednake multiple ili čak dva jednaka simptoma, svatko ima nešto drugačije. Ništa ne boli, svaki dan se nešto novo otkrije vezano za bolest i njeno izlječenje, primjerice lijek, ali, jednom možda pomaže, drugome ne – rekao je Lončar.
Prisjetio se da je u vrijeme prije nego što mu je postavljena dijagnoza, radio u Podravskoj kleti, a prvo što je primijetio da se događa, bile su dvoslike.
– Poslije toga lijeva ruka mi je oslabila, vozio sam auto i nisam mogao žmigavac uključiti lijevom rukom. Lijevu ruku mogao sam micati gore, dolje, lijevo, desno, ali da mi padne gumb, bombon ili nešto sitno, jednostavno ne bih mogao primiti, kao da je nestala fina motorika. Simptomi su kod svakoga drugačiji pa su me poslali na pretragu magnetom i vađenje likvora, što su i najtočnije pretrage za dijagnozu ove bolesti. Od tada svaki ponedjeljak, srijedu i petak sam sebi dajem injekcije interferona – kazao je.
Sreća u nesreći, ističe, bila je ta da je tada imao 20 godina i nije se previše opterećivao tim stvarima. Godinu dana od uspostave dijagnoze, prisjeća se da je bio na moru, otišao je na Šibenski most i od onda četiri puta bio na bungee jumpingu, što je njegovoj mami bilo nepojmljivo jer je bolestan.
– Sve je u tome kako si posložiš stvari u glavi. Najgore je prepustiti se bolesti i opustiti. Ako se čovjek opusti, automatski tijelo omlohavi, u glavi se stvori slika „ja to ne mogu“, „to je zato jer sam bolestan“ i dolazi do lančane reakcije. U cijelom tom kukanju i žaljenju tijelo propada, bolest se ponovo diže, a simptomi ispoljavaju. Tako je barem kod mene, što se više opustim, to mi je gore. Bolest je tu, ne mogu iz te kože van, idemo dalje, ne budemo sad dramili i žalili se – zaključio je Lončar.
Najvažnija podrška okoline i tjelesna aktivnost
U svemu, uz fizičku aktivnost, vrlo važnu ulogu, možda čak i najvažniju ima podrška obitelji i okoline.
– Obitelj se jako dobro nosi s tim. Najgore je dok okolina iz tebe radi većeg patnika nego što zapravo jesi. Iskusio sam to na vlastitoj koži. Na početku dijagnoze, bio sam u bolnici na kortikosteroidnoj terapiji. Tijelo reagira na takve lijekove, meni su primjerice po cijelim leđima izbili plikovi, odnosno nekakav osip. Dermatolog je došao, pregledao, namazao sam kremom i prošlo je. Ali, moja teta dok je to vidjela, počela je paničariti, a moja reakcija je bila da sam se rasplakao od straha. Njen strah prešao je na mene. Tada sam im objasnio da ne rade to, bolest sam prihvatio, tako se ponašam, a i okolina je to prihvatila – istaknuo je.
Lončarova multipla skleroza je slabije progresivnog oblika i sad je dobro, ali simptomi se pomalo javljaju s godinama.
– Svaki takozvani napad drugačiji je od onoga prije. Jedno vrijeme mi je desno oko imalo smetnje, a sad osjećam trnce u desnoj ruci. Imam curicu i dečka, i dok treba malome zakopčati bodi mi je muka. Toliko me to razljuti i frustrira, jer ako ne pogledam ne vidim što radim, nemam osjet u prstima. Ali, što je tu je, najgore je prepustiti se i žaliti „joj ja sam bolestan“, „ja to ne mogu“, ja to ne smijem“ ili „ja mislim da to ne mogu“. A, većina ljudi samo misli da ne može i to ih sprečava da se pokrenu – objasnio je Lončar koji čim mu se ukaže prilika biciklira upravo kako bi ostao u pokretu.
Od 2010. godine aktivni je član Rotora
Od 2010. godine je i član Biciklističkog kluba Rotor i sudjeluje na raznim utrkama i maratonima.
– Bicikliranje je odlično za multiplu jer radi cijelo tijelo. Pogotovo u MTB vožnji biciklom po šumi. Rade ruke, noge, ali i glava jer moraš razmišljati kad kočiti, usporiti, ubrzati, nešto izbjeći. Neki kažu da ne mogu jer nemaju ravnotežu. Nemam ju ni ja, ali svejedno vozim – naglašava Lončar koji je upravo zato odlučio inicirati biciklijadu.
Ljudi bi ionako došli na druženje, ali tvrdi da je važno potaknuti ih na kretanje. Stoga je prošle godine zvao i nagovarao članove Društva da se odvaže i krenu, jer zna kako je bilo njemu, i mnogi su mu nakon toga bili jako zahvalni.
– Trenutno uživam u životu, imam dva klinca Tamaru i Tinčeka, koji su mi sve, hodam pola metra iznad zemlje zbog njih i ne dopuštam si da se opustim. Sam sebe tjeram dalje – zaključio je.
