Događanja proteklog vikenda su me vratila u ne tako davnu prošlost, nekih petnaest godina unatrag. U to vrijeme nije bilo moguće promijeniti nešto u lokalnoj zajednici ako se nije pokrenula javna akcija. Bilo da se pojavila potreba pojedincu pribaviti lijek ili skupina građana koja je imala problem. U to vrijeme nije bilo izbora – pokrenuti javnu akciju ili se pomiriti s postojećom situacijom.
Osobno se nisam mogla pomiriti s postojećom situacijom. Moj moto bio je koliko ću dati vjerojatno ću toliko i dobiti. Inicijative koje sam tada, ali i sada, pokretala pokrenule su i neke promjene. Građani su se uvijek odazivali i nesebično pomagali te podržavali sve što sam predlagala. Rezultati promjena bili su vidljivi i mogli su se mjeriti vidljivim indikatorima: osigurani su uvjeti za samostalno i neovisno kretanje, pristupačan ulazak u neke zdravstvene ustanove i tako redom. Nizali su se rezultati na dobrobit cjelokupne zajednice i to je bio vjetar u moja leđa koji mi je davao nadu da će jednom javni novac biti dostupan svima i za svaku potrebu koju građani imaju, da više neće biti potrebno pokretati javne akcije za dizala u javnim ustanovama ili za lijekove za neovisno življenje gdje god odaberemo. Snove o tome, i sada u 21. stoljeću, još uvijek sanjam.
Tu činjenicu potvrđuju događanja proteklog vikenda. Brojne javne akcije s određenim ciljem namijenjene određenim ciljanim skupinama odvijale su se proteklih dana. Građani su vjerojatno bili prisiljeni pokretati i inicirati akcije za prikupljanje sredstava za potrebe koje se ne mogu zadovoljiti javnim novcem. Kud’ će suza nego na oko. Od mnogih događanja u lokalnoj zajednici mnoge su bile humanitarnog karaktera. U trenutku kada se ne vidi izlaz i rješenje problema adresa s koje nikad ne stigne odbijenica je narod. Sugrađani s kojima živimo. Dobro srce i snaga ljudi s kojima živim u zajednici odazovu se uvijek na poziv u pomoć onih najranjivijih i najslabijih jer oni žive po modelu da je ljepši osjećaj davanja nego primanja i nikada ne kažu ne.
