Ej, kaj radiš?
Evo ništa. Već skoro 4 sata pišem i brišem. Pišem i brišem.
Kaj točno?
Kolumnu.
Jel ide?
NE.
Srce želi nešto drugo, mozak želi isto to, a pisanje kolumne nije ni u tragovima u ovom scenariju.
Zanimljivo mi je uvijek kako se čovjek prepusti, zanemari život, zaboravi, ne doživljava sve lijepo u vlastitom životu i to zbog jedne jedine stavke koja ga tišti. Koja mu okupira um, svakodnevicu, koja ga čini tužnim, ljutim, melankoličnim, nezadovoljnim. I pitam se kada je vrijeme za podvući crtu i reći samom sebi – Dosta jebote. Vrati se. Vrati se na staro i još malo poboljšaj ako uspiješ.
O čemu pričam? Vjerujem da vam je palo na pamet ‘to nešto’ zbog čega ste izgubili još jedan mali dio sebe, što vas je spustilo, što vas je toliko okupiralo da ste zaboravili kako vlastiti osmijeh izgleda.
Današnja kolumna će biti malo osobnija, ali uvijek se vodim onom – Ako želiš da te netko doživi i da ti povjeruje, budi iskren, daj mu dio sebe. Pa onda još jedan mali dio i tako dio po dio dovede do cjeline, koju netko drugi prihvati ili ne.
O čemu pričam?
Shvatila sam danas da je ona mala, pozitivna Dragana nestala. Jao, koji šamar. Tu je ona negdje i vratit će se, to znam i osjećam, nije joj prvi put, bogme ni zadnji, ali nestala je na jedan čas.
A čim sam to shvatila, pojavila se natrag, na kratko, ali pojavila se. I to je ono bitno. Trenutak kad si priznaš da nešto nije u redu i da se ne osjećaš dobro je trenutak kad jednostavno mora krenuti prema boljem.
Danas sam dobila auto.
Onako, iz vedra neba, znala sam da će kad-tad to vrijeme doći, ali nije trebalo doći danas niti narednih nekoliko mjeseci. Ali, danas sam dobila auto. Očuvan, rabljen, star 13 godina, benzinac, sa svom opremom… Za vozača početnika – odlično!
Dobila sam auto. Čovječe. Auto. Svoj prvi.
I znate kaj, uopće toga nisam bila svjesna. Uopće mi srce nije zatitralo od sreće. Nisam vrisnula, nisam skočila kao malo dijete, nisam ništa.
Samo sam rekla – Hvala, puno hvala, volim te.
I nastavila dalje raditi. Jer, posel čeka.
Javila sam prijateljici, naravno bila je sretna. I prva i druga i treća su bile sretne, a u meni sve veća i veća grižnja savjesti jer te sreće nema u meni, barem ne na način na koji su je one iskazale, u meni je to ‘nešto’ što mi okupira život i misli. Već duže vrijeme okupira i ide već lagano na pimpek.
Oho, Dragana, trenutak prosvjetljenja!! Ideš samoj sebi na živce.
Dobila si fakin auto!!! Imaš obitelj koja je pažljiva i koja te voli!! Imaš
fenomenalne prijatelje!! Imaš super posao!! Imaš stan!! Imaš strasti i hobije!! Pomažeš drugima! Korisna si ovom društvu!!
Jebote Dragana, nosiš se s puno većim i ozbiljnijim problemima, a vidi zbog čega si ti prestala sjajiti, budalo. Vrati se.
Danas sam imala trenutak prosvjetljenja, tako prijeko potreban svakoj osobi na ovom svijetu, onaj trenutak nakon kojeg stvari jednostavno moraju krenuti prema boljem. Neće se poboljšati preko noći, ali bit će bolje. Predivna spoznaja. Kad se organizam odluči vratiti u normalu.
I to je ono što sam vam željela reći, svima vama koji se u ovom trenutku nosite s nekom vrstom tereta koji je uspio od vas napraviti mumiju, nesvjesnu ljepote oko sebe. Kad-tad će se organizam pobuniti i reći DOSTA.
Kad će doći taj ‘dosta’? Pitanje je na koje nema univerzalnog odgovora. Kod svakoga je drugačije. I nemojte sami sebe još više gristi jer se ne osjećate dobro, nemojte si još veći pritisak raditi, ponekad se i prepustite, zanemarite, otkinite se od svijeta. Potrebno je to. Potrebno je i dati se u nešto 100 posto i razočarati se i plakati i biti povrijeđen i biti ljut i biti ravnodušan i biti nezainteresiran za sve i stotine drugih scenarija jer nakon svega toga dolazi do prosvjetljenja. Nakon toga ponovno čovjek zablista.
Možda se netko nekad pita je li uopće trebalo pokušati, ja osobno mislim da UVIJEK treba pokušati. Nekako mislim da kad već čovjek osjeća veliku strast prema nečemu, lakša je spoznaja da je tu strast pokušao ostvariti, nego da je odustao prije nego je pokušao. Lakše se nositi i s tugom i razočaranošću i drugim negativnim nuspojavama, nego se cijeli život pitati ‘što bi bilo…’
Uživajte u životu punim plućima, idite glavom kroz zid, servirajte srce na pladnju, riskirajte, vjerujte, prepustite se, imajte muda. Jer na kraju svih krajeva, najsretniji i jesu oni koji se usude pa makar to značilo i da će možda plakati. Po ne znam koji put u životu. Najsretniji su oni koji će radije plakati jer su pokušali, a nisu uspjeli. Nego oni koji plaču iz dana u dan jer se nisu usudili. A ti se nikad ni neće usuditi.
I zapamtite, kako bi jedna stara izreka rekla – Love is like a fart. If you have to force it, it’s probably shit.
🙂
