Činiti pravu stvar nije uopće teško. Osjećati i suosjećati za bližnje je odlika civiliziranog društva. Dati, darovati, pokloniti onima koji sami ne mogu zadovoljiti svoje životne potrebe je uzvišen čin. Plemenitost kao osobina i vrlina razvija se u obitelji, a gradi tijekom života. “Darivatelje” to ne osiromašuje, a “primateljima” pomaže.
Darivanje ima različite razloge i nevažni su kada se daruje s razlogom. Pomaganje usrećuje brojne Hrvate. Da smo nacija velikog srca pokazalo se mnogo puta do sada, najčešće kada je trebalo biti uz nekoga kome treba obnoviti razrušeni dom, skupiti novac za liječenje, vratiti nadu u život. Darivanjem ulazimo u međusobni odnos, otvaramo se jedni drugima. Nema dana da se ne pokreće kampanja, humanitarna akcija, dobrotvorna ili donatorska. Mora li baš uvijek biti nečiji život „ogoljen“ i izložen do najmanjeg detalja kako bi se nešto pokrenulo? Kako bi netko dobio krov nad glavom, kako bi uživao u blagodatima civilizacije ili da bi neko dijete dobilo pravo na igru na način kako je njemu moguće? Pravo na igru ima svako dijete s teškoćom ili bez. Pravo ima, ali ne i jednake mogućnosti.
Dijete bez teškoća ostvarit će pravo na igru jer za njega u okolini ima dovoljno igrala. Dijete s teškoćama ima pravo na igru ali ju ne može ostvariti jer za njegovu igru treba isto igralo s prilagodbom. Dvoje djece s istim pravima, ali različitim mogućnostima ostvarenja. Dijete s teškoćama za ostvarenje svog prava na igru ulazi u „rulet“ u kojem će, ako loptica padne na “dobitno polje”, igralo i dobiti. Jer sustav koji mora riješiti dječja prava i potrebe netragom nestane. Nestanu i oni koji su dobili povjerenje da svoj djeci stvore jednake uvjete. Sjete ih se samo kada ih treba ponovo birati. Do tada će biti sve kao na početku. Činiti pravu stvar nije uopće teško zato jer dar nije stvar.
