Javni prostori su oživjeli. Osjeća se želja za povratkom na stari način življenja. Nadam se i ja tome, priželjkujem i iščekujem. Tiho i kišno vrijeme nije omelo užurbanost na ulicama. Ushitreni prolaznici činili su se neobični jer je velika većina njih bila skrivena iza maski. Maske raznoraznih oblika i boja su sada nešto poput torbice – modni dodatak. Torbica u sebi krije mnoge tajne kao i maska, tj. krije mnogo više nego što otkriva. Prvenstveno štiti i čuva. Onog koji ju nosi.
Pogled mi je zapeo za jednu dobro usklađenu kombinaciju boja. Reklo bi se da su torbica i maska “u stilu”. Torbica je oduvijek bila najdraža ženska saveznica obavijena tajnom. Oblikom kao i svojim sadržajem otkriva žensku dušu. Zaviriti u sadržaj ženske torbice gotovo je isto kao i zaviriti u samu žensku dušu.
Promatrajući prolaznike uočila sam ono što prije vremena maski uopće nisam – ljudske oči. Fokus je odjednom usmjeren na oči. Bilo je zanimljivo prepoznati emocije koje su se nazirale: radost, tuga, zabrinutost, ljutnja, ali i velika sreća u trenutku kad su se sreli poznanici. Udubljena u svoje misli koračala sam pločnikom ne obazirući se na okolinu i odjednom sam začula veseli glas koji je zazivao moje ime te mi time privukao pažnju. Ženska osoba u crvenoj jakni i velikih nasmiješenih očiju obratila mi se riječima da me pozna, izgovorila je moje ime i prezime te se obratila osobi koja je bila s njom u pratnji objašnjavajući joj da sam ja dobra osoba. To saznanje da me poznaje i svrstava u dobre ljude ispunilo mi je srce neprocjenjivom srećom koja nema mjernu jedinicu kojom bi mogla platiti neko materijalno dobro.
