Ovih dana posjetili smo naselje Mali Poganac koje se smjestilo na najvišoj točki nadmorske visine od 237 metara. Naseljeno je većinskim stanovništvom pravoslavne vjeroispovijesti o čemu svjedoči i Malopoganačka crkva svetog Arhiđakona Stefana, podignuta odmah nakon doseljenja Srba, 1598 godine.
Kroz svoju burnu povijest, mjesto je unazad dvjestotinjak godina najviše stanovnika imalo u prošlom stoljeću kada je prema popisu stanovništva 1931. godine u Malom Pogancu živjelo 223 mještana. Marljivi žitelji oduvijek su se bavili poljoprivredom, hraneći stoku, svinje i perad, te obrađujući zemlju i vinograde. Krčili su okolne šume, pa je plodnih oranica bilo sve više, a selo bivalo sve bogatije. Svaka obitelj imala je više grla stoke, po desetak svinja, a mnogi su za obradu zemlje u staji imali i par konja. U selu je dvadesetih godina proteklog stoljeća bio i kovač, Ivo Petrić.
Mali Poganac polako je rastao i bio sve veći, a sve do početka drugog svjetskog rata, u selu je bila i trgovina mješovitom robom koju je vodio vlasnik Đuro Janković. Zbog mnogo zasijane zemlje i bogatstva njegovih stanovnika, žitelji susjednih sela nazivali su ga i Mali Pariz. Dobar glas daleko se čuje pa su u selo sve češće dolazile djevojčice i dječaci iz Zagorja. Pošavši trbuhom za kruhom oni su za stan, hranu i nešto novca, rado “služili” kod bogatih obitelji, vodeći krave i svinje na ispašu i radeći ostale poslove na gospodarstvu, a ta praksa zadržala se i nakon drugog svjetskog rata.
Na žalost, i ovo je naselje doživjelo sudbinu većine naših sela iz kojih mladi bježe u gradove, a samo malobrojni ostaju na zemlji. Dok je još samo prije četrdeset godina u selu bilo dvjestotinjak mliječnih krava, danas “prave” poljoprivrednike možemo nabrojati na prste jedne ruke. Za svoje potrebe, dvije krave još uvijek hrani i Ranko Vrećica s kojim smo nakratko porazgovarali o životu u selu. Ranko je predsjednik Vijeća Srpske nacionalne manjine i aktivni nositelj društvenog života u selu i šire.
– Mali Poganac danas ima 35 naseljenih kuća u kojima živi oko 130 stanovnika. Nemamo službene nazive ulica, no mještani i naš poštar znaju da je glavna ulica ona kojom se iz Velikog Botinovca dolazi na prometnicu koja od Koprivnice vodi do Križevaca i Zagreba, a druga vodi prema Rijeci Koprivničkoj. Treća ulica bila je oduvijek najveselija – vodi prema Bošnjanskom brijegu gdje mještani još uvijek imaju vinograde. Struja je u selu od 1954. godine, trideset godina kasnije dobili smo i asfalt, a pred nekoliko godina i vodovod – kazao je Ranko, a mi smo saznali da osim njega u selu krave još uvijek imaju i Milovan Karlović, Drago Vuk i Zoran Stojanović. Sve donedavno, u selu je radila i pilana čiji je vlasnik bio Goran Dević.
S domaćinom smo prošetali naseljem i ušli u dvorište kuće pored starog društvenog doma. Na terasi nas je dočekao Dušan Petrović. On je od oca Milka i majke Eve rođen 1938. godine, a sa mlađom sestrom Dušankom odrastao je u rodnom M. Pogancu. Ponudivši nam čašicu domaće rakije, iskoristili smo prigodu i s njim popričali o životu u selu nakon drugog svjetskog rata. Osnovnu školu zajedno s desetak mještana Dušan je polazio u susjedni Veliki Botinovac.
– U školi je djelovala i glumačka sekcija koju je vodila učiteljica Smilja Stojnić koja je bila rodom iz Fužina. Osim mene, glumili su i Desanka i Radek Radmilović i još nekoliko đaka, a za priredbu se svakodnevno išlo na probe. Radek i ja nismo dolazili na vježbe pa nas je učiteljica “korila” da nismo naučili tekst i zbog nas predstava neće uspjeti. Na kraju je sve dobro završilo jer smo moj prijatelj i ja improvizirali i govorili svoj tekst, a gledatelji su se valjali od smijeha – prisjetio se tih dana naš sugovornik.
Bile su to rane pedesete godine prošlog stoljeća, kada u selima nije bilo ni struje niti poljoprivredne mehanizacije. Kovačkim poslovima bavio se Pajo čije prezime nismo uspjeli saznati, te djed Gabro. Mještani su jedni drugima išli u zajam kopati kukuruz ili vinograd. To znači da su danas bili na polju kod jednog, a sutra kod drugog susjeda. Vinograde su za plaću u žitu ili kukuruzu pjevajući okopavale cure iz susjedne Donjare, a u službu su dolazile djevojke i mladići iz Varaždinskih Toplica, Slanja, Leskovca i drugih zagorskih sela. Iz Zagorja su dolazili i nadničari kositi pšenicu i mlatiti žito. Dušan se sjeća da su “mlaci” Slavko, Stanko i Žiga svakog ljeta dolazili drvenim cijepima mlatili žito i ječam prije no što su taj posao preuzele vršilice. Nadničari su se plaćali u žitu, a za jednu izoranu ral konjima, naručitelj je morao odraditi pet nadnica.
– Mi smo bili velika familija. Moj pradjed Nikola i djed Jovo imali su veliki vinograd, 40 dugačkih redova loze, za koji je dnevno trebalo 30 kopača koji su kopali od jutra do mraka. Kad je vinograd urodio, nalilo se 100 vjedri vina (5000 litra), i do novog nije bilo, sve se prije popilo – kazao je Dušan, i dodao kako je nakon II. svjetskog rata tadašnja vlast nastojala iskorijeniti nepismenost pa je za starije mještane organizirala tečaj opismenjavanja. Ulogu učitelja imao je Vlado Plečaš, koji je u kući Branka Matijaševića podučavao pisanju i čitanju, no nisu baš svi đaci savladali gradivo. Dušanova obitelj bila je pismena i u kući je uvijek bilo novina, a kod njih su često dolazili i neki polaznici tog tečaja.
– Sjećam se da je jedne večeri jedan od njih uzeo novine u kojima je bila fotografija (tada rijetko viđenih) automobila. “Bože, jel ovaj ostao živ, gle kako se prevrnuo” upitao je pokazujući fotografiju automobila, no okrenuo je novine naopačke pa je izgledalo da je automobil na krovu – prisjetio se Dušan.
Elektrifikaciju sela mještani su brzo prihvatili, a Branko Dević ubrzo je imao i prvi radio aparat, koji mu je iz Austrije poslao prijatelj iz vojske. Branko Matijašević kupio je i prvi televizor, a onda i prvi traktor, američki Fordson sa metalnim kotačima. Godine 1965. nove IMT traktore su kupili i Milorad Manojlović i Dušan Osman. Jedno vrijeme Poganac je zajedno s Velikim Botinovcom imao i DVD, a javila se i potreba za društvenim domom. Naš sugovornik Dušan Petrović selu je darovao svoje zemljište gdje je 1974. godine sagrađen društveni dom.
Mjesto u kojemu je 1943. godine formirana 32. divizija X. zagrebačkog korpusa NOV danas je u sastavu Općine Sokolovac. Uz crkvu, u selu je i groblje na kojem se pokapaju mještani Velikog i Malog Botinovca i Malih Grabičana. Najstariji stanovnik je Čiro Križnik, a najmlađa mještanka Ivana Dergez.
Tekst i foto: Mirko Lukavski
