U manastire kao duhovna središta i mjesta gdje se Bogu neprestano uznose molitve, ljudi od davnina odlaze po pomoć koju im Gospodin po neizmjernoj milosti svojoj i daruje. Ljudi koji dolaze iz buke, stresa i užurbanosti grada obično očekuju da će ih pri ulazu u manastir dočekati cvjetni vrt tišine koji u manastirsko dvorište donosi opojne mirise okolne prirode. Željni da osjetimo djelić manastirske tišine, mira i spokoja, put nas je odveo u manastir nedaleko Koprivnice, točnije u selo Lepavinu. Prilazeći manastiru osjetili smo tu gluhu tišinu u kojoj se ništa ne miče, a na ulazu u manastir čekao nas je Vlado, iskušenik iz Zagreba koji je oko 20 godina povezan sa manastirom.
Razgovarajući, Vlado nam je rekao da iako sve izgleda spokojno skoro da nema ‘normalnog’ dana u Lepavini. Svaki njihov svaki dan započinje u uobičajeno vrijeme, nakon čega slijedi bogosluženje, odnosno zajednička molitva pa onda ručak, molitva, večera, molitva Presvetoj Bogorodici, nakon koje svaki od monaha moli u svojoj keliji, odnosno sobi, po želji i potrebi.
– Svaki od nas ima svoje poslušanje, odnosno svoju zadaću. Ja sam tako zadužen za primanje i razgovor s gostima te za rad u manastirskoj trgovini, otac Teofan i brat Stefan brinu se o stadu ovaca i koza i kokošima te vode brigu o imanju, voćnjaku i vrtu, otac Marko vrsni je kuhar koji svakodnevno priprema tople obroke – ističe Vlado dodajući da bratstvo u manastiru čine njih petorica, jeromonah Vasilije, dva monaha te dva iskušenika. Uz već navedene životinje, društvo u manastiru monasima prave i mnoštvo mačaka i pasa koji su nas i vjerno pratili kada smo obilazili manastirom.
Vlado nam je otkrio i kako je njihov manastir hodočasničko mjesto koje je prije epidemije posjećivalo mnoštvo ljudi iz Hrvatske i okolnih zemalja, ali i cijelog svijeta pa bi tako stizalo i po nekoliko autobusa mjesečno.
– Kada bi grupe stigle prvo bi bile na liturgiji, koja se u našoj crkvi smije održavati samo jednom na dan, no to ne znači da se ne može služiti u nekoj drugoj, već se ne smije samo u toj u kojoj se već služila. Nakon liturgije bi se uglavnom popila kava ili čaj, a potom su se čitale molitve za zdravlje ispred čudotvorne ikone Presvete Bogorodice, a na kraju bi za sve hodočasnike bio organiziran ručak u prostorima manastira – istaknuo je Vlado dodavši da je ponekad znalo biti toliko ljudi da dok bi jedna grupa ručala, druga bi čekala u vrtu da dođe na njih red.
Valja naglasiti da je za manastir Lepavinu neraskidivo vezana čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske, za koju se smatra da je naslikana u 16. stoljeću i djelo je nepoznatog autora. Kako nam je otkrio iskušenik Vlado, a kasnije i otac Teofan koji nam se naknado pridružio, ikoni Presvete Bogorodice Lepavinske se s razlogom pripisuju čudesne iscjeliteljske moći.
– Sama njena sudbina je čudesna. Dakle, davne 1943. godine u njemačkom bombardiranju našeg manastira, stradao je veći dio manastira, oštećena je bila crkva i toranj, a ikonostas s ikonama je bio skoro sav uništen. Ikona Presvete Bogorodice je nekim čudom ostala neoštećena. Neko vrijeme se nije znalo gdje se nalazi, no 1967. godine pronašao ju je tadašnji nastojatelj manastira otac Simeon Sakulj, i to na tavanu Zagrebačke mitropolije. Predana je na restauraciju, a u manastir je vraćena na praznik Velike Gospe 1968. godine, kada je i prvi put u crkvi potpuno obnovljenoj od ratnih razaranja bila služena liturgija – kazao je Vlado dodavši da o čudesnim događajima i iscjeljenjima pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske postoje brojna svjedočanstva i izvorni zapisi. I u današnje vrijeme kao i u prošlosti, Presveta Bogorodica preko svoje čudotvorne ikone sije ljubav, duhovnu radost i mir. Vlado nam je kazao da su se mnoge suze žalosnice pretvorila u suze radosnice poslije molitve upućene njoj.
– Naš manastir, iako skriven u maloj dolini, daleko od gradske buke, sa svojom je svetinjom proživljavao brojne uspone i padove koje su donosile povijesne promjene. Ljudi bi dolazili i odlazili, molili za pomoć, primili iscjeljenje te bili zahvalni – kazao je Vlado pričajući nam tako i o raznim svjedočanstvima i situacijama u kojim je Presveta Bogorodica svojim čudom pomogla ljudima diljem svijeta koji bi se uvijek rado ovdje i vraćali te joj se molili u znak zahvale.
Nadalje, u središtu manastira nalazi se crkva koja je u današnjem obliku sagrađena u 18. stoljeću kao svojevrsna mješavina kultura te kao kombinacija baroknih vanjskih zidova i elemenata bizantskog stila u unutrašnjosti crkve.
U crkvi ispred oltara stoji čuvena ikona Presvete Bogorodice Lepavinske koja je naslikana zagasitim bojama. Kako kaže Vlado, pogled s ikone nas prati gdje god se u crkvi nalazili, i po toj po izražajnosti očiju podsjeća na Mona Lisu, najčuveniji portret u povijesti umjetnosti. S druge strane, na tronu se nalazi kopija Iverske ikone Presvete Bogorodice, čiji je original u Grčkoj i koja je, kako kaže Vlado, krvotočiva ikona. Pored navedenog, crkvu krasi kameni ikonostas, odnosno pregrada naslikana s ikonama i religijskim slikama koja odvaja brod od svetilišta u pravoslavnoj crkvi.
U blizini crkve na brežuljku nalazi se mala grobljanska kapelica i manastirsko groblje na kojoj je pokopan i nekadašnji starješina manastira, arhimandrit Gavrilo Vučković, svećenik za kojeg mnogi kažu da je bio poseban i osoba ogromne duhovne snage za sve one koji su ga poznavali.
– Grobljanska kapelica, koja je posvećena svetom Tihonu Zadonskom, podignuta je 1931. godine zahvaljujući daru jednog bogatog Rusa iz Zagreba. Danas se njegovo tijelo nalazi ispod same kapelice. No, uz donatora kapele veže se i jedna zanimljiva priča, a to je da bi se, sve dok njegovo tijelo nije bilo iskopano i preneseno u kapelu, što je ujedno njegova želja i bila, navečer u manastiru čula razna buka, lupanje suđem, vratima, a kada je konačno tijelo preneseno u kapelu, tada je sva ta neobična buka napokon prestala – kazao je Vlado.
Šetajući manastirom put nas je doveo i do izvora vode za koju se priča da je ljekovita te postoje više svjedočanstava o njezinoj moći iscjeljenja.
Pričajući s ocem Teofanom i dolaskom do njegovog stada ovaca kazao nam je da brine o ovcama i kosi travu na manastirskom području od kako je došao ovdje.
– Ima situacija da moram razgovarati s ljudima koji dođu u manastir, tako da ostavljam ovce, razgovaram ponekad i satima s ljudima, a onda se opet vraćam ovcama. Vi ne možete zamisliti koliko na manastirskoj livadi te trave za kositi ima. Kada sam prije 25 godine došao u manastir iz Kaštel Sućurca s mora i kamena, mislio sam da na cijelom svijetu nema toliko trave kao na ovom proplanku. Neprestano sam kosio travu ručno, kosom, ali sada više nemam onu snagu kao prije pa smo nabavili i kosilicu – kazao nam je ovaj monah iz Dalmacije.
Kako smo proveli veći dio dana u manastiru, pozvani smo bili i na ukusan ručak uz čašu manastirskog vina, sačinjen uglavnom od raznovrsnog povrća i ribe koji nam je spremio otac Marko.
Pored svega navedenog, valja još naglasiti da se u manastiru nalaze i vrijedne stare tiskane knjige koje datiraju iz 17. i 18. stoljeća. Najvrednija izdanja se sada čuvaju u Muzeju Mitropolije u Zagrebu. Manastir se može pohvaliti ne samo kao čuvar starih knjiga, one su nekada u njemu i pisane, prepisivane i ponavljane.
Očarani sa svime što smo vidjeli, naučili i doživjeli, pozdravljamo se s manastirskim monasima i odlazimo u ‘stvaran’ i bučan svijet, no pri samom odlasku ‘bacamo’ još jedan, zadnji pogled na manastir, njegovu crkvu i kapelicu. Da, možda je ovo pustinja za sve one koji traže atrakcije trgova, ulica i kafića, ali manastir Lepavina zaista jest posebno mjesto koji je brojnim ljudima, vjernicima i onima koji to nisu, donio nešto uistinu dobro u životu.
