Idoli su mi oduvijek bili najdraži bend s kultne kompilacije ‘Paket aranžman’ objavljene 1981. u Jugoslaviji, a njihova pjesma ‘Amerika‘ s iste kompilacije bila mi je također najdraža. Jednostavna je to pjesma čiji se jedan ritmičko-melodijski motiv shizofreno ponavlja unedogled uz tek male instrumentalne intervencije i sve intenzivniju vokalnu intervenciju s jednako shizofreno ponavljajućim tekstom ‘A ja kažem A, gde je Amerika?‘ koji prema kraju prelazi u još jednostavnije zapomaganje razvučenog samoglasnika ‘aaaaaa’. Nešto kao Bolero poznatog Mauricea Ravela, ali za punkere.
Tu bi se pjesmu, a s obzirom na vrijeme i kontekst u kojem je nastala, moglo shvatiti na različite načine. Ja sam je kao buntovan mladić shvaćao poput ‘pljuske’ toj nadmoćnoj i proslavljenoj Americi, misleći pritom najprije kako je naša ondašnja tuzemna ‘alternativna umjetnost i kultura’ – a pod kulturom mislim i na onu življenja, a ne samo umjetnost – u mnogome bila bolja, jača, originalnija, unikatnija i zanimljivija od svoje američke suparnice i da je naša bivša zemlja u kojoj nikada nisam živio, u istom tom mnogome bila tako blizu i tako daleko od iste te Amerike. A ja kažem A, gde je Amerika?
Od 3. svibnja 2023. godine Amerika je, nažalost, ovdje. Šokantni ubilački pohod na koji se otisnuo trinaestogodišnji Kosta K. u beogradskoj osnovnoj školi ‘Vladislav Ribnikar’, lišivši života osam učenika i učenica te jednog portira i ranivši još šestero učenika i učitelja te jednu učiteljicu, brutalan je i hladnokrvan podsjetnik da je Amerika kojoj se često bezrezervno divimo konačno na velika vrata stigla na Balkan. Mi se više ne moramo pitati ‘gde je Amerika’ jer Amerika se našim bivšim narodima i narodnostima obznanila u velikom stilu, s osam nedužnih žrtava i trodnevnom žalosti koja je u Srbiji počela danas. Samoglasnik A kojeg još poznajemo i kao univerzalni znak zapomaganja i vapaja upomoć, razlio se prvo u toj nesretnoj beogradskoj osnovnoj školi, a baš kao u pjesmi Idola, razvući će se u shizofrenom ponavljanju cijelim ovim prostorom koji smo nekada nazivali ‘našim’ i koji je od loših zapadnjačkih utjecaja bio zaštićen jednim velikim oceanom i vrijednostima života i življenja do kojih smo nekada držali.
Potpuno je bespredmetno u ovome trenutku raspravljati o tome što je sve dovelo do tog presudnog trenutka koji će svima ostati duboko urezan u traumatskom i tragičnom kolektivnom sjećanju, jednako kao što je u ovome trenutku sasvim jalovo govoriti o tome tko će sve za ovo morati odgovarati, ako već kazneno ne može sam počinitelj. Ono o čemu, ipak, nije bez veze napisati riječ ili dvije jest činjenica da će ovaj školski masakr stubokom promijeniti način na koji djeca idu u školu u godinama koje dolaze, baš kao što je onomad 9. rujna promijenio način na koji letimo avionom i krećemo se aerodromima i nekim drugim javnim mjestima. Već je u srijedu u svom obraćanju predsjednik Vučić ad hoc predložio ‘deset mjera’ kojima bi se ovakve tragedije imale izbjeći u budućnosti, a to je tek vrh krvave sante leda koju još moramo otopiti kolektivnim globalnim moralnim i etičkim zagađenjem.
Na kraju, ako već nije pitanje ‘gde je Amerika’, ostaje pitanje ‘gde su nam Idoli’ ili naše ‘slobodno parče neba’, ali to je već iz jedne druge pjesme jednog drugog benda s iste kompilacije istog minulog vremena…
