Zlatko Kauzlarić Atač slikar je, umjetnik, počasni građanin grada Koprivnice, stvaratelj koprivničkog gradskog identiteta i još mnogo toga, biografija je pozamašna. Atač se ovih dana vratio u Koprivnicu ususret otkrivanju spomenika ispred obnovljene zgrade Podravke što je, uz obilježavanje 50. godišnjice otvaranja Pivnice, bio i povod našem razgovoru.
Razgovaramo nakon što smo se vratili s otkrivanja jednog Vašeg spomenika ispred Podravke. Koliko traje ta Vaša umjetnička veza i suradnja s Podravkom?
To traje jako dugo, to je još iz vremena kad sam bio suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića na poslijediplomskom studija i bio Podravkin stipendist. Dvije sam godine dobio stipendiju od Podravke što me je spasilo i od tada sam uz nju vezan. Mnogo su me puta zvali za neke konzultacije, a i sve što sam predložio, od Pivnice i PRC-a pa do drugih stvari, dio je mog sudjelovanja i veze s Podravkom.
Pivnica je ove godine navršila 50 godina od otvaranja. Možete li se prisjetiti trenutka kada se ona oblikovala, kada joj je trebalo dati identitet?
Kao što rekoh, bio sam stipendist Podravke i tako sam jednom došao po lovu ili što li, a kako sam stalno kontaktirao s direktorom Gažijem i ostalima, tako sam na stolu vidio neke nacrte nekog lokala, birtije, neke kotače, ne znam što sve ne… Pitao sam o čemu se radi i rekli su da će početi proizvoditi pivo i usred grada napraviti Pivnicu. To je mjesto na kojem je bilo nekoliko dućana i ja sam rekao ‘dajte mi mjesec dana da vam ja nešto predložim’. Tako sam sjeo u auto s pokojnim slikarom Turkovićem i fotografom Kostjukom i otišli smo u Baden Württemberg pogledati neke pivnice, da dobijemo ideju. Nismo ništa našli, to jest nisam vidio ništa što me oduševilo. Vratili smo se natrag u Koprivnicu, a ja sam sjeo u taj razrušeni dio buduće Pivnice jer su radovi već bili počeli, sjeo na kištre i počeo crtati. Tako su nastale prve skice. Ono što mi je prvo palo na pamet jest da zgradu vratim u prvobitno stanje u smislu njezine izgradnje koncem 18. stoljeća gdje je naprijed bio portun kakav sam i ja otvorio, stupovi kao što su danas, tako je sve to počelo. Uz pomoć mojih prijatelja Turkovića i Kostjuka, našli smo majstore. Jedan od glavnih bio je stolar Glavnik iz Virja koji je savršeno napravio stolariju, namještaj i sve što je bilo potrebno u drvenariji i to je dan danas još uvijek u dobrom stanju. Na primjer, i vrata koja je radio kolega Fluksi koji sa mnom studirao na Likovnoj akademiji na kiparskom odjesku, napravio je taj bareljef, možemo čak reći i oreljef, teška su gotovo pole tone i također dan danas sjajno funkcioniraju. Turković je napravio svoje životno djelo s vitrajima koje je radio na prozoru. Sve što se radilo u Pivnici radili su Podravci. Bilo mi je jako stalo da Pivnica bude ruku djela ljudi koji tu žive. Ja sam u noći radio na slici koja je jednim djelom slikana čak i pravom zemljom, a danju sam bio s majstorima.
Rekli ste da su drvenarija, vrata i stakla u dobrom stanju. A Vaša slika?
Slika je restaurirana jer je pocrnila od dima i pušenja. Poslije restauracije je opet kao nova. Ja sam još nešto malo nadoslikavao sa svojim studentima, neke detalje, ali moram reći da se nije ništa promijenilo. Interesantno, morao sam potpisati i da na nekoliko godina garantiram za tu sliku. Prošlo je 50 godina…
I još je tu.
Još je slika nepromijenjena pa uglavnom i Pivnica. Neke su se stvari pokušale promijeniti i nadodati, no ja sam to, naravno, zaustavio na vrijeme i moram reći da se to dobro drži.
Spomenuli ste puno ljudi, Turkovića, Fluksija, Kostjuka…
I Glavnika, da. Bilo je tu ljudi… Stolice je radio bivši član ZAVNOH-a koji je završio u Podravini u goricama i na njega me upozorio Josip Turković. Išli smo do njega, on se bavio rezbarijom i napravio je sjajne stolice koji su u onom drugom prostoru, po uzoru na stare podravske stolce koji su i dan danas kao da ih je napravio jučer.
Podravka je nekada imala i svoj foto studio, držala je do dizajna, danas smo vidjeli i izložbu dizajna Vegete i drugih proizvoda u novom izložbenom prostoru… Imate li dojam da se nekada drugačije držalo do tog spoja umjetničke suradnje i Podravke, umjetnosti i proizvoda, nego što je to danas?
Za vrijeme Gažija, sve što smo predložili je prolazilo jer on je razumio i volio umjetnost. Zahvaljujući njemu je uglavnom ta kolekcija koju Podravka ima, Podravkina. Jedno je vrijeme bilo zatišje, no čini mi se da nova uprava na čelu s gospođom Dalić ponovno otvara mogućnosti suradnje i neke ljubavi prema umjetničkom stvaralaštvu. Jer nekada su mecene bili Crkva i bogati ljudi, a danas je to gospodarstvo. Danas gospodarstvo ne može biti kvalitetno bez utjecaja kulture i umjetnosti. Ja to neprekidno trabunjam i želim u to ljude uvjeriti… Ali mislim da Koprivnica ima sluha. Ipak se tu rodila i naiva koja je svjetski poznata i mislim da je to danas na visokoj razini.
Slikar ste, a evo razgovarali smo o skulpturama, dizajnu interijera, bili ste uključeni u razvoj amaterskog kazališta u Koprivnici… Odakle takvo široko djelovanje?
Baviti se likovnom umjetnošću ne znači samo maljati po papiru i platnu. Ja sam ipak gotovo 50 godina bio profesor na Akademiji, bio sam u kontaktu sa svim odjecima i svime onime što je likovno relevantno. Kazalište mi je omogućilo jedan pluralizam mišljenja i rada s raznim materijalima, a sve mi to danas služi u mom nekom iskustvu, da sam i dalje u tome, bez obzira što vrijeme prolazi. Nažalost, ide nam odjavna špica, ali nadam se da ću još izdržati…
Imate još ideja.
Imam još ideja. Jedna od toga, u toj suradnji s Podravkom za koju se nadam da će se nastaviti, je da oslikamo silos. Dakle, silos koji nam je na nosu kad ulazimo u Koprivnicu…
Da, on je ovako dosta brutalistički, beton…
Da, to je beton, agresivan… Pa čak i kad sada gledate s prekrasne zgrade za koju je apsolutno zaslužan tim arhitekta Sarape na taj silos, malo je to previše sirovo. Kada bi se to oslikalo… Jednom prilikom, za vrijeme predsjednikovanja Marinca, predložio sam da zamolimo Murtića da napravi neku skicu i da to oslikamo. Marinac je, naravno, pristao jer se radilo o Murtiću, a i Murtić je pristao. Međutim, shrvala ga je, nažalost, bolest. Inače, prve skice koje sam napravio, nastale su prije četrdesetak godina. Ne znam gdje su mi te skice, gdje sam na fotografijama dao neki likovni prijedlog kako bi to izgledalo.
Dugo ste prisutni i aktivni, a Koprivnica se prilično promijenila i aktivno se mijenja. Kako doživljavate javni prostor u gradu? Evo, i trg se obnavlja, a sjećam se da ste svojedobno imali ideju oblikovanja trga.
Da, ja sam bio kao u nekakvom odboru za ideju trga. Međutim, nikad nisam bio na sastancima i zapravo sam izvan toga, što mi je danas žao. Ne znam kako će to izgledati, stvarno ne znam, ali mislim da je bio red da se napravio jedan veliki pano u gradu pa da se vidi kako će to izgledati. Svojevremeno sam imao gotovo utopističku ideju gdje sam mislio središnji dio trga spustiti prema Vijećnici po kojem bi tekla voda, a ispred Vijećnice napraviti jedan veliki, nazovimo ga bazen koji bi bio obrubljen da se može sjediti, a u bazeni bi bila jedna velika skulptura renesansnog grada Koprivnice. Imao sam ideju da to radi moj kolega Vuco, jedan od naših najpoznatijih kipara. Mislio sam da bi bilo sjajno na tom mjesto asocirati na renesansnu tvrđavu Koprivnice jer na tom mjestu ukaza u tržnicu, bio je jedan od ulaza u Koprivnicu. Kao što je bila Oružarnica na drugoj strani, tako je i to bilo tu. Imate danas u nekim knjigama tlocrte kako je to izgledalo. Mislim da bi to bilo vrlo interesantno i bizarno, mislim da to niti jedan grad u svijetu nema. No, nekako se nisam želio nametati, tko zna kako bi to bilo prihvaćeno. Vidjet ćemo što će sada izaći iz ove obnove. Moram reći da u jednom trenutku, kada su čak moji oponenti u gradu, a bilo ih je dosta, radili u tom javnom prostoru neka događanja pa su ured trga napravili šah, to mi je bilo sjajno. Trg je mjesto komunikacije, a park kontemplacije. Spojiti taj dio komunikacije s kontemplacijom, a i ući u Svilarsku… Žao mi je što u natječaju nije bilo zahtjeva za intervencijom Svilarske.. Jer, kada bi se kroz sve te portune koji postoje u tim zgradama na trgu to spojilo sa Svilarskom ulicom koja je, nažalost, već i izgrađena, to bi onda zaokružilo trg, proširilo ga, tako da bi ovaj dio zgrada bio jedan otok unutar toga.
Postoji inače, ne znam koliko znate, sada i inicijativa i neki projekti i za Svilarsku…
Kasno, kasno… Znate, kad postoji ljubav prema svom gradu i prema ljudima, a ja Koprivnicu jako volim jer sam ipak rođen u Koprivnici i djelomično sam Podravec, a dijelom Goranin jer su svi Kauzlarići iz Fužina… Dakle, kad postoji neka ljubav, interes i razumijevanje… Moram priznati da mi se Koprivnica jako odužila i ta ljubav prema tom gradu me tjera da budem i dalje na neki način aktivan.
Koprivnica se često uzima kao primjer umjetnički i na druge načine aktivnog grada gdje ima mnogo talenta, ljudi koji su pomicali granice i imali sjajne ideje. Koliko danas pratite mlađe naraštaje, umjetnike?
Kad sam bio profesor na Likovnoj akademiji, pretežno se primalo studente iz južnih krajeva Dalmacije, no i četrdesetak ljudi iz našeg kraja je završilo Akademiju. Hoću reći, nije samo stvar kreativnosti onog koji kreira, nego i onog koji konzumira. Razina konzumenta je isto važna da biste nešto napravili. Nažalost, možda se premalo koriste moji mladi kolege koji bi imali ideje i nešto novo predložili. Na primjer, kada sam napravio Pivnicu, rekao sam Gažiju da bih kupio Sulejmanovićevo brdo da imam novaca i napravio to i to. Nakon mjesec dana me nazvao i rekao ‘Atač, idemo’. I tako je nastao PRC. Dakle, morate imati i investitore. Umjetnost, a naročito ona vrhunska, košta. To je i moj nekakav put prema mom kraju…
Već ste nekoliko puta spomenuli kraj i odjavnu špicu… Što biste još voljeli stići napraviti, imate li neku ideju koja Vam je posebno važna?
Taj silos mi je nešto na pameti. Mislim i da bi na trgu bilo dobro pronaći neko mjesto za neku skulpturu… Ne mislim u klasičnom smislu, no imam i tu nekih ideja. San mi je da Koprivnica bude Podravka, a Podravka Koprivnica. Tu sintagmu vučem već desetljećima.
Mnogi bi se s Vama, čini mi se, složili.
Zamislite da je to grad koji ima posebne restorane s Podravkinim jelima, da se uredi željeznički kolodvor, pa kad netko prolazi ili dolazi, kada otvori prozor, vidi kakav je to grad.
Još malo poraditi na identitetu grada, identitetu koji on već ima.
Ima i zaslužuje. Na kraju, bio je proglašen nekoliko puta i za jedan od najuređenijih sjevernjačkih gradova. No, nije više lako sa 78 godina biti previše aktivan.
