Koprivnički Ronilački klub Šoderica osnovan je 1974. godine i već dugi niz godina okuplja zaljubljenike u podvodne sportove. Klub danas ima blizu stotinu članova i okuplja velik broj djece i mladih koji već od 6 godina starosti pohađaju školu plivanja i ronjenja. Tečajevi za početnu ronilačku kategoriju održavaju se u Koprivnici i u Staroj Novalji. U Koprivnici se obrađuje teorija i izvode vježbe tehnike na Bazenima Cerine, a u Staroj Novalji se ponavljaju vježbe u moru i provodi završni ispit. Školu se odvija ljeti ovisno o interesu, a za njeno održavanje potrebna su minimalno dva polaznika i maksimalno četiri.
Od 2002. godine kroz Ronilački klub prošlo je 615 članova, od kojih 430 djece. Također je održano 178 tečajeva za sve ronilačke kategorije i ronilačke specijalnosti.
Božo Flis tajnik je koprivničkog Ronilačkog kluba, trener i dugogodišnji instruktor ronjenja koji je naučio plivati i roniti mnoge generacije Koprivničanaca. Višestruki je prvak Hrvatske u više disciplina podvodne orijentacije i u podvodnim vještinama.
– Kad sam imao 18 godina zainteresirao sam se za ovaj sport i položio tečaj ronjenja. U vrijeme osnivanja kluba bili su potpuno drugačiji uvjeti nego danas, ljudi su trebali biti potpuno zdravi da bi mogli roniti, položiti puno testova i specijalističkih pregleda da bi uopće mogli dobiti liječničku potvrdu, a i oprema je bila prilično nedostupna. Danas djeca već sa 14 godina mogu polagati prvu ronilačku kategoriju, a to je ronjenje do 20 metara dubine. Osim toga ronilačka oprema je danas toliko modernizirana i unaprijeđena da se čak i osobe s invaliditetom mogu uspješno baviti ovim sportom. Za jedno ronilačko odijelo trebate izdvojiti manje nego za jedne kvalitetne košarkaške tenisice, a traje sve dok ga ne prerastete ili slučajno ne ‘opkuhate’. Imam jedno odijelo već više od 10 godina, a ronim jako puno. To danas nije veliki trošak – kaže Božo, pa dodaje: – Djeca u školi puno sjede, pogrbljeni su pet-šest sati, pa onda kod kuće na računalu igraju igrice. Zbog toga je iznimno važno da se bave sportom. Kad dođe do pretilosti kod djece, plivanje i sportovi u vodi su također najbolji izbor jer ne opterećuju zglobove, utječu na razvoj svih mišića u tijelu, a da u tome ne trpi kralježnica – kaže Božo, pa dodaje: – Ipak postoje neka medicinska stanja koja isključuju ronjenje, npr. neki neurološki problemi, epilepsija, neka stanja za koja ne znate kako se mogu manifestirati u slučaju smanjene količine kisika pod vodom.
Članovi kluba redovito sudjeluju na državnim i međunarodnim natjecanjima gdje su do sada ostvarili brojne uspjehe i odlične rezultate. 9. i 10. srpnja bili su domaćini Državnog pojedinačnog i klupskog prvenstva Republike Hrvatske u daljinskom plivanju perajama gdje su kao klub ostvarili 2. mjesto u ukupnom poretku svih disciplina. Ove godine rekord je na Svjetskom prvenstvu u Poljskoj oborio odličan mladi ronilac Viktor Lovreković.
– Viktor se ove godine natjecao na Svjetskom prvenstvu u daljinskom plivanju perajama i osvojio sjajne rezultate, a Mihael Šestak bio je lani sa reprezentacijom na natjecanju u Rusiji – kaže Božo i prisjeća se brojnih reprezentativaca iz povijesti koprivničkog kluba: – Ja sam bio prvi reprezentativac u klubu još za vrijeme Jugoslavije 1989. godine, a u 90-ima za hrvatsku reprezentaciju natjecali su se Vladimir Šoštarić, prvi osvajač medalje u podvodnoj orijentaciji na svjetskim prvenstvima za Hrvatsku, koji danas živi u Norveškoj i profesionalno se posvetio ronjenju, zatim Miljenko Vulić, Jadranka Samardžić, Dragica Kramarić, Nina Flis, Zvonimir Prosenjak, Saša Krnjašić, Vladimir Šoštarić i mnogi drugi.
Za ostvarivanje dobrih rezultata puno im znači što mogu trenirati na Bazenima Cerine. Dugi niz godina bili su prvaci samo u podvodnoj orijentaciji, u drugim se disciplinama nisu ni natjecali. Nisu mogli trenirati cijelu godinu jer nije bilo bazena. Sada su im treninzi četiri puta tjedno, imaju puno bolje uvjete, pa ostvaruju rezultate i u bazenskim disciplinama – brzinskom ronjenju i plivanju perajama.
– Nakon izgradnje bazena krenuli smo s ozbiljnim radom i ubrzo je oformljena ekipa koja je bila najbolja u državi par godina i držala je više od pola državnih rekorda. Gotovo svi su otišli na studij i tada je došlo do pada. Kod nas postoji taj problem koji neki nazivaju ‘prokletstvo malog grada’. Nedostaje nam seniora. Cijela ekipa koja stekne temelje u klubu i postiže odlične rezultate, u jednom trenutku odlazi na studij u Zagreb i tada prestanu trenirati ili odlaze u neki drugi klub. Problem nam je i financiranje putovanja i kotizacija za svjetska i međunarodna natjecanja. Naš je budžet uvijek isti bez obzira kakve rezultate postižemo, ali nije isto otići u Poljsku, Češku ili se natjecati kod kuće. Puno nam pomažu Grad Koprivnica, Zajednica Tehničke kulture grada Koprivnice, Zajednica sportskih udruga grada Koprivnice, a jako su nam važne i članarine, bez toga ne bi mogli funkcionirati – kaže Božo, pa dodaje:
– Preniske su i naknade koje smo u mogućnosti plaćati trenerima, Nitko od diplomiranih kineziologa ne želi raditi za tako nisku naknadu, a ako povećamo članarine, ostat ćemo bez članova. Ja ću moći raditi još nekoliko godina, ali ne znam tko će nastaviti nakon mene.
Prostor u kojem djeluje koprivnički Ronilački klub nalazi se na plaži Lazine na Šoderici, a izgradili su ga članovi kluba 1990. godine. Kupili su gradilište, građevinski materijal i sami kopali, betonirali i izgradili prostor kluba.
– Kao volonteri, izvukli smo iz vode ogroman broj ljudi koji su se utopili. Samo sam ja izvukao više od 30 utopljenika. To je ružan dio cijele priče, ali tada to nije radio nitko drugi u našem kraju. Uspjeli smo spasiti dvoje ljudi, ali uglavnom su nas zvali kad je već bilo kasno za bilo kakvu intervenciju. Prije je bilo puno više slučajeva utapanja na Šoderici, danas se to na sreću rijetko događa – kaže Božo.
Članovi Ronilačkog kluba Šoderica redovito sudjeluju i u čišćenju rese na Šoderici, uređenju plaže na Lazinama i njihova je uloga tijekom godina uistinu hvale vrijedna.
– Naša je Šoderica čista, nije zagađena, jedino što u njoj ima dosta trave. Ove godine smo tjedan dana kosili resu srpovima skroz nisko na dnu. Košnja strojem po površini gotovo da ne donosi rezultate jer resa samo polegne i kasnije se opet podigne. Kad se resa pokosi, treba se izvući van iz vode i deponirati, a ako se ostavi da pluta to može biti potencijalno opasno za plivače ili ronioce. Mi smo ispred kluba na Lazinama tačkama navozili sitni granulat i bilo je potpuno ravno i sigurno za djecu, ali prošle su godine bagerima ravnali prilaz u vodu, iskopali do mulja i sada je u samom pličaku jedna nagla depresija koja bi za neko malo dijete mogla biti kobna. To nije dobar način čišćenja Šoderice i na takav način se Šoderica ne može dovesti u red. Čini mi se da je to samo bacanje novca, jer bager samo miješa taj žitki mulj, a trebalo bi izmuljiti dno ispumpavanjem mulja. Doći će do zabarivanja, tzv. eutrofikacije jezera ako se to ne riješi. Trebao bi se na taj način očistiti barem dio koji je za kupanje, a dalje nije problem, jer na većim dubinama ne raste resa i to je dobro. Moramo odlučiti želimo li turizam i kupalište ili hoćemo baru. Sada je lijepo uređeno, napravljena je i šetnica, ali teško je sve obnoviti kad se nešto zapusti. Teže se vratiti natrag nego kad se ide ispočetka.
Božo kaže kako danas možda ne bi bio živ da se ne bavi ronjenjem.
– Prije 15 godina imao sam prometnu nesreću, a doktori su mi rekli da sam preživio samo zahvaljujući svojoj tjelesnoj kondiciji. Baveći se ovim sportom puno sam putovao i posjetio mjesta koja sigurno nikad ne bih vidio da nismo išli na natjecanja, upoznao sam mnoge ljude s kojima sam i danas povezan. To je nešto što čovjeku donosi jako puno, obogaćuje te. Kad naučiš roniti, to znanje možeš uvijek iskoristiti i kao dodatan posao – kaže Božo, pa dodaje na kraju: – Ronjenje je sport koji donosi izuzetnu dobrobit za zdravlje ukoliko se njime bavite cijele godine. Vrijednosti rekreativnog ronjenja su i uživanje u ljepotama podvodnog morskog i slatkovodnog svijeta, a ono donosi i vrijedno iskustvo mladim ljudima kroz druženje i nova poznanstva koja im mogu donijeti razne nove prilike u životu. (Helena Hraščanec)
