Rafael (12), Tara (10), Josip (8), Franka (6), Emanuel (3) te blizanci Stjepan i Petar, stari četiri i pol mjeseca, djeca su Jelene (35) i Zorana Martinage (41) iz Koprivnice. Ovu složnu i vrijednu obitelji od čak devet članova posjetili smo u njihovom domu u kojem ničega ne nedostaje, osim ponekad malo mira i tišine, priznali su nam divni roditelji. Djeca za njih su, kažu, najveća milost koju su mogli primiti od Boga, a svakodnevni odgoj najbolji je posao na svijetu.
Jelena je kućanica koja svakodnevno brine o djeci, kući i hrani, dok je Zoran otac koji radi dva posla. Prvi je od njih jutarnja smjena na vlastitom OPG-u koji se bavi uzgojem kokoši i prepelica i proizvodnjom jaja, a drugi poslijepodne kao dostavljač Wolta. Na pitanje kako svakodnevno izlaze na kraj sa svime, rekli su nam da ništa nije teško kad se hoće, a sve je stvar dobre organizacije, discipline i međusobnog razumijevanja i poštovanja.
– Oduvijek smo htjeli imati veliku obitelj i nikada nismo planirali koliko ćemo točno djece imati. Sve se to nekako spontano događalo i uvijek bismo se dogovorili da smo sada opet spremni za još jedno dijete. Nije to samo ono, djeca kao broj, ajmo ih samo naštancati pa da ih bude. To su ljudska bića, svako dijete ima svoju osobinu, nešto svoje što nas sve skupa oplemenjuje – kazao nam je Zoran i dodao kako ne nailaze uvijek na pozitivne komentare, ali ih i ne slušaju jer njihova djeca su im najveći blagoslov i potpora.
Jelena nam je pak rekla da je kao mala s bratom odlazila kod kumova koji su imali puno djece i to joj se već tada jako dopalo.
– Znali smo doći doma od njih i reći mami: ‘Jao tamo je tako lijepo, a kod nas je tako dosadno. Tamo se uvijek nešto događa i veselo je.’ Nekako su nam se posložile stvari kroz život i eto sada smo sretniji nego ikad – rekla nam je Jelena ističući kako je njihov život izazov kojeg su do sada itekako dobro savladali.
Vrhunska organizacija
U gužvi je njima najljepše. Kompliciranje je možda kada svi zajedno nekuda odlaze jer tada moraju ići s dva automobila jer u jedan ne stanu. Nakon nekog vremena, bilo je teško i smišljati imena djeci, ali što ih je više, to je više i ideja, a i više očiju, pa se ne može dogoditi da se na nekoga zaboravi.
– Svako ima nekoga na oku, svako nekoga gleda, uvijek znaš, aha, ti imaš Emanuela, ti imaš kolica, to je to. Svako vodi brigu o nekome – priča nam majka koja je svoju djecu dobro ‘izdresirala’ i svaki radi svoj posao. Ujutro se sami odijevaju, spremaju krevete, peru zube, doručkuju i kreću u školu i vrtić. Tada Jelena ostaje doma sama s blizancima i Emanuelom te sprema ručak, čisti, pere rublje i radi ostale kućanske poslove.
Kaže kako je dobra organizacija pola obavljenog posla i po svemu što smo vidjeli, boraveći kod Martinaga, zaista i jest tako.
– Imaju naviku rada, to je osjećaj da su potrebni, da netko o njima ovisi, da su korisni i nije im dosadno. Trudimo se sve nekako uskladiti i, na našu sreću, djeca se brzo navikavaju na nove obaveze – govori nam Jelena koja dnevno ponekad opere i tri perilice rublja i po nekoliko puta sortira igračke.
Odjeća im je, kaže, najmanji problem, neku nose generacijski, a neku naslijede od kumova koji također imaju više djece. Slična situacija je i što se tiče dječje opreme tako da im ni to nije drastični udar na džep. Trenutno im je, kako kažu, najveći izazov podizanje blizanaca jer oni u isto vrijeme traže iste stvari, a do sada su uvijek imali djecu s razlikama u godinama pa je svatko bio zaokupiran svojom igrom, zadaćom i sličnim.
Fokusirani su na izgradnju kata u kući kako bi djeca dobila više prostora, odnosno imala svoje sobe. Sada još svi stanu u jednu sobu, ali uskoro će djevojke ući u pubertet, kao i najstariji sin Rafael, pa je vrijeme da se malo razdvoje.
Što se tiče financija, Martinage su nam kazali kako imati više djece ne znači nužno i veće troškove. Mjesečno zajedno zarađuju oko 3000 eura, od čega 1000 potroše na režije i osnovne kućanske potrepštine.
– Samoopskrbni smo, imamo svoje kokoši, jaja, vrt s povrćem i voćem. Jelena radi zimnice, skladišti povrće u škrinju i pomno organizira obroke. Znamo tko i što voli jesti i trudimo se svima udovoljiti – ističe Zoran.
Ocu u cijeloj priči najteže pada to što mnogo radi pa s obitelji ne stigne biti onoliko koliko bi želio. No, kako kaže, oba posla su mu fleksibilna pa je uvijek podrška supruzi kada joj je potreban.
– Biti majka za mene je neprocjenjiv poziv i veselim se svakom novom izazovu kojeg mi život pruža. Posao je to od 0 do 24 i jako je zahtjevan, ali svaki njihov osmijeh, riječ ‘hvala mama’ meni je motivacija za dalje – naglašava ova posebna majka koja bi mnogima poslužila kao primjer kako voditi skladan život bez stresa i panike.
Bez slobodnog vremena
S obzirom na to da djece ima mnogo i da na baka servis ne mogu baš računati, supružnici nemaju mnogo zajedničkog vremena, no, kako kažu, za godišnjicu braka se dogovore s kumovima za čuvanje pa tako barem odu na mirnu večeru.
– Rijetko smo sami, a kada i dođe do toga, ne znamo o čemu bismo razgovarali i jedva čekamo da dođemo kući u našu buku – ističe ovaj ponosni otac koji svoj život ne bi mijenjao ni s kim. Bilo je, kaže, teških dana no prošli su i to je nešto što ga gura naprijed.
Koliko je ova obitelj posebna i složna, govori i činjenica da svi brinu o najstarijem djetetu Rafaelu koji boluje od epilepsije i koji mentalno zaostaje od djece njegove dobi.
– On je normalno dijete kojemu treba više vremena i truda. Uzima svoju terapiju koja mu smanjuje učestalost epileptičnih napadaja, školuje se u Podravskom suncu i zajedno sa svojom braćom sretno raste. Ima blaži oblik epilepsije koju će možda uspjeti pobijediti – ističe Zoran i dodaje kako se s Rafaelom spremaju na operaciju mozga. Nadaju se da će ga ona u potpunosti lišiti epileptičnih napada. U najtežoj fazi, imao ih je i do 120 dnevno.
– Naša djeca upoznata su s njegovom bolesti i znaju kako reagirati ako dođe do napadaja koji su danas puno blaži i rjeđi – objašnjava nam Jelena i dodaje kako im u životu ništa ne nedostaje.
Na pitanje planiraju li još djece, Martinage poručuju – nikad ne reci nikad. Već su mnogo puta rekli: ‘OK, ovo je posljednje’. Na kraju nije bilo tako.
